Suvremena brazilska kinematografija jedna je od trenutačno aktivnijih na svjetskoj filmskoj sceni, a s obzirom na učestale realističke preference tamošnjih filmaša, doživjela je svakako društveno beskompromisnijih i oporijih filmova od podosta raskošne produkcije Ne zovem se Johnny. Film Maura Lime, iako ima svojih nedostataka, na zanimljiv i zabavan način predstavlja brazilski mainstream, jer u svojoj srži upravo to i jest, te pruža uvid u drugu stranu tamošnje kinematografije. Dok se jedna struja brazilskih filmaša, tako, nastoji uhvatiti ukoštac s mnogobrojnim društvenim, ekonomskih i kulturnim problemima tamošnjega društva, Lima, iako se također dotiče karakterističnih tema, bira poprilično laganiji pristup te nudi optimističnu završnicu.
Film je temeljen na životu narko dilera Joãoa Guilhermea Estrelle iz Rio de Jeneirea, koji je devedesetih godina prošloga stoljeća žario i palio tamošnjom narko scenom postavši pravom urbanom legendom, premda je i sam bio veliki ovisnik te je, kako je i priznao, dilao samo kako bi mogao zadovoljiti sve veće vlastite kokainske apetite. Film podosta podsjeća na britanski film Mr. Joint (2010) Bernarda Rosea, doduše snimljen nekoliko godina kasnije – ne samo da su oba naslova svojevrsni biopici, nego su i slične narativne strukture te gotovo podjenako pristupaju građi, ponajprije po pitanju odnosa prema portretiranju naslovnoga protagonista.
Lima se opredijelio za cikličku strukturu. Film započinje neposredno prije završetka priče – uhićenjem glavnoga protagonista, da bi se vratio u prošlost, odnosno njegovo djetinjstvo te potom linearno-kronološki pratio narkomanski uspon Estrelle do bliskoga susreta kriminalističke vrste s policijom, nakon čega se prati njegov pokušaj iskupljenja. Takva je struktura redatelju omogućila da svoju priču smjesti na dva pola – prvi je griješenje na koji otpada veći dio filma, a drugi je iskupljenje. U prvome segmentu redatelj nastoji izbjeći moraliziranje te Estrellu prikazuje poprilično dopadljivo, kao simpatičnoga mladića koji nije imao nikakvu roditeljsku kontrolu, ali s dobrom financijskom pozadinom, pa je uvijek mogao činiti što ga je volja. Autora pritom pretjerano ne zanimaju uzroci ponašanja protagonista niti njegovo pretjerano psihologiziranje, nego stvara simpatičnu biografsku fresku.
Općenito, prvi je dio filma mnogo bolji i upečatljiviji. Evociranje Estrellina djetinjstva u Brazilu sedamdesetih godina prošloga stoljeća izvedeno je vrlo atmosferično s nizom kulturnih detalja, kao i ironično ocrtavanje korumpiranoga brazilskoga društva, posebice u sekvenci kada protagonista zapravo ucjenjuju policajci te od njega pokušavaju iznuditi novac. Štoviše, iako progovara o tematici koja predstavlja veliki problem brazilskoga društva, Lima je u svom redateljskom pristupu poprilično opušten te ga zanima humorni potencijal priče, ali i humana strana njegovih likova, koji su prosječni pojedinci koji su se, eto, malo pogubili i više ne znaju što bi trebali činiti. Dopadljivost priče često nastoji postići konvencionalnim redateljskim rješenjima – slow motionima te estetikom videospotova kako bi naglasio noćne pohode protagonista i njegov frenetičan stil življenja te uporabom pop intoniranoga soundtracka kada treba naglasiti emocionalne aspekte priče.
Film u cijelini često kombinira humorne i dramske naglaske, ozbiljno i komično, što je u konačnici dobro izbalansirano u prvom dijelu, no segment iskupljenja mnogo je slabije izveden. Sudski prizori poprilično su konvencionalni, međutim zatvorske sekvence kao i one smještene u duševnu bolnicu, ostavljaju dojam kao da pripadaju nekom drugom filmu te su napadno pripojene prvom dijelu ostvarenja. Zadnjih tridesetak minuta Ne zovem se Johnny, tako, počinje izgledati preozbiljno za vlastito dobro jer je, očito, redatelj smatrao da takav pristup i odgovara životnoj situaciju protagonista. Stoga se film jednim dijelom pretvara u parabolu o nesavršenom čovjeku koji je zaglibio, ali je u duši ipak dobar pa zaslužuju još jednu priliku za iskupljenje, a svoju pokoru spremno prihvaća kako bi društvu otplatio dug za prijestupe te se rehabilitiran vratio da bi se uklopio i pridonio razvoju cjeline. Takav zaokret ponešto je disonantan s obzirom na prvi segment film, tim više što je, kako sam i napomenuo, autor izbjegavao moraliziranje te pretjerano psihologiziranje protagonista.
Redatelj Mauro Lima veliku je pomoć imao i u glumcu Seltonu Mellu, koji je prije ovoga filma bio poznat uglavnom po ulogama u popularnim brazilskim sapunicama, a koji je prilično upečatljivo utjelovio glavnoga (anti)junaka.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 11. svibnja 2012.
