Film koji je otvorio Dane europskog filma, talijanska drama Kopno (Terraferrma, 2011) redatelja Emanuela Crialesea, oslikava današnju europsku stvarnost. Tema imigracije, (ilegalne i legalne) i ideja multikulturalnosti već su dugo neuralgična politička i socijalna točka u razvijenim društvima zapadne Europe, društvima koje tu razvijenost uvelike duguju svojim bivšim kolonijama čiji ih duh sada progoni. Iz tog razloga nije ni čudno da se neki od najpoznatijih europskih filmaša bave temom imigracije poput Akija Kaurismakija u Le Havreu ili Costa-Gavras u filmu Raj je zapadno (Eden à l'Ouest). Talijanski su autori posebnu pozornost posvetili toj temi, što ne iznenađuje s obzirom na geografski položaj Italije i njezinu blizinu sjeveru afričkog kontinenta. Crialeseov film prikazan je 2011 na Venecijanskom festivalu sa još jednim talijanskim filmom Stvari s drugoga svijeta (Cose de'll altro mondo), komedijom Francesca Patierna u kojoj se redatelj pita što bi se dogodilo sa Italijom kad bi odjednom svi imigranti nestali.
Emanuele Crialese u Kopnu puno ozbiljnije pristupa temi strukturirajući film na opreci more-kopno u kojoj je more sloboda i život a kopno stagnacija i preživljavanje za stanovnike otoka. S druge strane, za imigrante kopno je sloboda i novi život, a prvo kopno koje će afrički ilegalni imigraniti ugledati nakon prelaska sredozemlja je otok Linosa na kojem se cijeli film odigrava. Glavni lik je dvadesetogodišnji momak Filippo (Filippo Pucillo), koji sa svojim djedom Ernestom (Mimmo Cuticchio) u ribolovu naiđe na grupu očajnih Afrikanaca na splavi. Kad neki od njih zaplivaju prema njihovom brodu, stari kapetan Ernesto povinuje se zakonu mora zanemarivši zakon države i spasi Afrikance, među kojima se nalazi i trudna žena (Timnit T.) koju djed i unuk uz rizik zatvora dovode kući. Time Crielese stvara dramaturški čvor koji do kraja filma s lakoćom, iako pomalo predvidljivo, raspetljava. Uz Filippovu obitelj koja je u centru priče, slobodno možemo reći da je jedan od punopravnih likova filma i otok, divno prikazan kamerom Fabia Cianchettia, izolirani komadić zemlje okružen morem, s predivnim vulkanskim krajolicima, premrežen starim običajima vezanim uz ribolov i novim izazovima koji dolaze s razvojem turizma i ilegalnim imigrantima.
Crialese pažljivo kontrapunktira scene turista u ljetnom odmoru i provodu na brodovima sa scenama očajnih Afrikanaca koji plove na splavi, bez vode i hrane, hvataju se očajnički za čamce ili plivaju u pokušaju da se dokopaju kopna, sve do svojevrsnog klimaksa u sceni u kojoj se sudare dva svijeta – turisti na plaži iz mora izvlače izmučene imigrante, daju im vodu, pomažu im, a na njihovim je licima lako čitljiva nevjerica, očaj, zbunjenost pred tolikom patnjom. Crialese je scenu snimio u slow-motionu naglašavajući sudar svjetova, pokazujući suze u očima turista i iscrpljenost Afrikanaca da bi scenu završio dolaskom dvaju pari nogu u policijskim uniformama. Crialese ni ne prikazuje lica policajaca – oni predstavljaju bezličnost zakona, države, politike.
Redatelj u filmu ne nudi odgovore, nego preko svog glavnog junaka i njegovog sazrijevanja uvodi gledatelja u kompleksan svijet i razobličuje službenu talijansku imigrantsku politiku pokazujući kakvo je zapravo stanje. Fillippo, u izvrsnoj interpretaciji Fillippa Pucilla nosi film, kroz njegove oči gledatelj shvaća društvo u kojem živi promatrajući svakodnevno prožimanje bijede i bogatstva, svijeta turista (onih koji imaju) i svijeta imigranata (onih koji nemaju). U iznimno značajnoj sceni oko sredine filma okupljaju se ribari kako bi, po starom običaju, razgovarali o zakonu države koji im zabranjuje da se imigrante spašavaju dok im njihov generacijama prenošen i samorazumljiv zakon mora nalaže da se unesrećenom na moru pomognu. Na samom početku rasprave jedan iz mlađe generacije ribara, očito razdiran iznutra, kaže: „Mene je moj otac učio da spašavam živote na moru, a ja moram učiti svoju djecu da ako vide čovjeka crne kože u moru promjene kurs i odu.“ Ta rečenica srž je Crialeseova filma koji razotkriva neljudskost Berlusconijeve imigrantske politike i zakona čije se posljedice uz imigrante osjećaju i obični ljudi. Crialese se pokazuje kao pronicljiv promatrač ribarskog načina života koji iščezava, pokazuje konkretna pitanja s kojima su ti ljudi suočeni ali se i distancira od rješenja. Njegov film postavlja pitanja, a znamo od koga se očekuju odgovori.
Kopno je dobar film, umjetničko djelo koje uspješno daje slojevitoj, politički i društveno potentnoj temi primjeren, zaokružen i uvjerljiv oblik. Uz određene slabosti kao što su shematičnost dijela glavnih likova i predvidljivost određenih situacija, Crialese je u devedeset minuta svojega djela stvorio zanimljiv i emocionalno angažiran film. Terraferma je idealan film za otvaranje Dana europskog filma jer pokazuje kako su se europski filmaši spremni baviti temama koje p(r)okazuju stvarnost i probleme s kojima se naš kontinent suočava.
© Nikola Strašek, FILMOVI.hr, 5. svibnja 2012.
