Tko se to kiti titulom skladatelja

Muškarci koji mrze žene (The Girl with the Dragon Tattoo), red. David Fincher, sklad. Trent Reznor i Atticus Ross

• 
  
  Trent Reznor i Atticus Ross, skladateljski tim koji je prošle godine dobio nagradu Oscar za film Društvena mreža Davida Finchera, ove je godine izbacio partituru za još jedan Fincherov film. Radi se o mračnoj drami The Girl with the Dragon Tattoo, u nas prevedenoj kao Muškarci koji mrze žene, snimljenoj prema kriminalističkoj drami švedskog pisca Stiega Larssona. Kao u slučaju Društvene mreže, čija je partitura izazvala debate oko opravdanosti Oscara, partitura za ovogodišnji Fincherov film, Muškarci koji mrze žene, također izaziva polemike. Naime, Reznor i Ross bivši su članovi rock sastava Nine Inch Nails, i njihov pristup filmskoj glazbi nije sasvim klasičan, a još manje tradicionalan. U svom načinu rada oni se oslanjaju na semplove (što je u suvremenoj filmskoj glazbi normalna stvar), ali i stvaraju ambijentalnu glazbenu podlogu, kojoj u novije vrijeme teži sve više filmskih stvaralaca. Najprije, rasprave se vode oko toga koliko je takva neutralna, ambijentalna glazba u filmu funkcionalna, a zatim i oko toga kako je specifičan način suradnje Finchera sa skladateljskim dvojcem mogao uroditi nekim plodom.
  
  Gledanje i slušanje filma, međutim, pokazuje da glazba koju su Trent Reznor i Atticus Ross napisali za film Muškarci koji mrze žene nije sasvim nefunkcionalna i da, zapravo, ne pripada onoj vrsti neutralnog ambijentalnog muzaka (glazba za liftove, hotele i wellness centre) kakav se zna sve češće pojavljivati u holivudskim i neholivudskim filmovima. Ta glazba funkcionira, ali na sasvim neočekivani način. U filmu se čuje da partitura nije naročito bogata: tu je svega nekoliko glazbenih brojeva koji se ponavljaju tijekom filma. Jedan od njih, naročito mračan zbog dubokog registra i naglašenog tremola gudača, stvara prijeteću atmosferu čak i u scenama koje bi morale omogućiti publici da malo odahne od mraka koji Fincher nudi. No kontrapunkt glazbe i slike otvara gledateljima prostor za razmišljanje; odnosno, vrlo brzo nameće im zaključak da i u običnim situacijama (kao što je scena u kojoj mlada, iznimno inteligentna socijalna delinkventica Lisbeth i novinar Mikael Blomkvist vode ljubav) ima nešto neobično, zabranjeno i prijeteće. Na isti način funkcionira Enyina pjesma Orinoco Flow, koju izopačeni Martin Vanger (glumi ga Stellan Skarsgård) pušta kako bi „se uveo u raspoloženje“ za mučenje i ubijanje uhvaćenog i o kuku obješenog novinara. No kontrapunkt prizorne glazbe s prikazom okorjelog zlikovca-mučitelja-ubojice nije ništa novo: sjetimo se samo kanibala Hannibala i njegovih omiljenih Goldberg varijacija.
  
  Ono što neki smatraju problematičnim u ovoj partituri, koja je, po mom mišljenju, zanimljiva u smislu upotrebe glazbe ali ne previše kreativna u smislu njezina skladanja, način je na koji je glazba nastala. Naime, Ross i Reznor napisali su nevjerojatnu količinu glazbe – toliko mnogo, da su je objavili na čak tri CD-a. Međutim, to je glazba koja je nastala na temelju poznavanja priče, ali tako da se nije gledao niti konzultirao film. Fincher je zatim odabirao glazbene brojeve koji su mu se činili zanimljivima i sam određivao mjesta u filmu na kojima će ih upotrijebiti. Zato je u filmu toliko malo glazbe, ali zato je ona upotrijebljena na iznimno neobičan, rekla bih čak kreativan način. Budući da takav način skladanja također nije nov (premda se ne koristi često), ne bi trebao biti problem prihvatiti ga.
  
  Problem je jedino kvaliteta glazbe – pisanje orkestralne glazbe uz pomoć semplova, a od autora koji o orkestralnoj glazbi (i orkestraciji) ne znaju mnogo. Otuda debate koje su dobre, jer napokon počinju propitivati kompetentnost skladatelja u filmskom svijetu. Ideja da glazbu (pa i filmsku, koja je, dakle, primijenjena) može pisati baš svatko, ne zvoni dobro u ušima obrazovanih glazbenika koji su svoje znanje i iskustvo stjecali godinama. A Trent Reznor i Atticus Ross samo su dvojica skladatelja u moru onih koji misle da je dovoljno znati odsvirati nekoliko akorda na gitari pa da se mogu kititi titulom skladatelja.
  
  © Irena Paulus, FILMOVI.hr, 15. ožujka 2012.

Piše:

Irena
Paulus