Nezgrapa, mlada dugokosa djevojka trči uz stepenice u polubajkovitoj uvodnoj sekvenci filma te ulazi u ured svoje učiteljice i ljubavnice kako bi joj objavila radosnu vijest – primljena je u prestižnu školu. Nakon standardnih zaklinjanja na vječnu ljubav bez obzira na sve prepreke i udaljenosti, slijedi simbolički prizor inicijacije. Učiteljica Sybil (Ana Padrao) šiša Georgijinu (Lou Doillon) dugu kosu, što simbolički označava zamućivanje rodnih granica te njezino prihvaćanje vlastita tijela i seksualnosti, ali i ulazak u svijet odraslih ljudi. Navedena situacija još će se jedanput ponoviti – u završnici filma, nakon što Georgia, sada znana kao Gigola, odluči odbaciti noćni život, smiriti se i roditi dijete, čime bi eventualno ispunila svoju biološku i društvenu funkciju. Ipak, nakon poroda shvaća kako to ipak nije ono što želi, sina ostavlja na brizi majci i ponovno skraćuje kosu i odlazi u noć te sasvim ostaje dosljedna sebi i svom svjetonazoru.
Ono što se događa između tih dvaju ritualnih šišanja mnogo više nalikuje na rekreaciju novovalovskih društvenih otpadnika, ali samo na razini tematike i oblikovanja likova, no nipošto ne i na stilskoj razini. Naime, glavna junakinja odbacuje društveno nametnutu ulogu supruge i majke te normativne ženskosti, a svojim ponašanjem izravno provocira ustaljene rodne granice i načine ponašanja. Napušta formalno obrazovanje, čime čini otklon prema društvenim institucijama i institucionaliziranom stjecanju znanja, nauštrb neformalnoga životnoga obrazovanja, i odbija pronaći stalan i siguran, društveno priznat posao. Također se opredjeljuje za društveni nekonformizam te propitkuje ustaljene društvene rodne podjele kao i orodnjene sfere. Odijeva se i ponaša kao muškarac te balansira između uloge profesionalne i otmjene prostitutke koja zadovoljava svoje postsrednjovječne bogate klijentice, ali u isto vrijeme djeluje i kao svodnik te se sukobljava s lokalnim kriminalcima jer zadire u njihov teren.
Mizanscena je također gotovo novovalovska. Radnja filma mahom se odvija u sumnjivim pariškim četvrtima, ulica je često poprište zbivanja, kao i dva bara – jedan kabaretski intoniran, podzemni, u kojem glavna protagonistica ordinira, a drugi je nadzemni bar u kojem se okupljaju lokalni društveni otpadnici – prostitutke, svodnici, sitni kriminalci i ini pariški polusvijet te u kojem vrijede neka sasvim druga pravila ponašanja. U filmu su zaoštreni odnosi između prostora koji reprezentiraju različite svjetove, odnosno svjetonazore i klasne odnose. Jedan je prostor spomenutih klubova i barova, koji označava pol marginalnosti, a drugi je onaj buržujski, kojeg reprezentiraju Georgijina majka-bogomoljka i potencijalna ljubavnica, psihijatrica Alice (ponovno Ana Padrao), i koji izravno obilježava pol društvenoga konformizma.
Redateljski rukopis debitantice Laure Charpentier (koja je, inače, ovdje adaptirala vlastiti roman) nije nimalo sirov, izravan i opor u portretiranju kako prostora, tako i protagonista te njihovih odnosa. Upravo suprotno, posrijedi je krajnje stiliziran pristup koji cijelom ozračju daje gotovo romantičarski štih očuđena polusvijeta, a navedenom dojmu doprinose i pojave pojedinih glumaca, primjerice, kultne i jedne od omiljenih glumica Pedra Almodóvara, Rossy de Palme.
Međutim, redateljica Laure Charpentier lutanja i potragu svoje protagonistice motivira isključivo nesretnom ljubavlju, odnosno samoubojstvom učiteljice Sybil, koje traumatično obilježava Georgijin karakter i potragu. Pokušava li time autorica sugerirati, na lakanovskom tragu, kako gubitak samo prethodi gubitku i kako je svaki objekt žudnje unaprijed izgubljen, ostaje, nažalost, nejasno. Činjenica jest da se njezina (anti)junakinja tijekom cijeloga filma ne uspijeva smiriti jer se sve ono što se na trenutak čini da bi je moglo ispuniti – veza s psihijatricom koja nalikuje na Sybil, rođenje djeteta – naposljetku pokazuje kao krajnja zabluda te je subjekt usmjeren na daljnje lutanje u kontekstu kruženja vlastite žudnje.
Motivacija Gigole, s obzirom na izgubljenu ljubav, u svojoj je srži melodramatska i opterećuje sam film, odnosno čini manjkavim profiliranje likova. Scenarij nije ponudio sustavnije psihološke i društvene konture protagonistice pa njezin lik ostaje poprilično nejasan i nerazrađen, čime karakter Georgije/Gigole ostaje tek na razini puke skice, karakterološke dosjetke koja u filmu nikada uistinu ne uspijeva zaživjeti i organski se stopiti sa svojim okruženjem, koje u njezinu slučaju djeluje kao puka kulisa. Situaciju ne uspijeva popraviti ni vrlo solidna glumačka kreacija Lou Doillon. S druge strane, dijalozi su katkada, u svojoj pretencioznosti, jednostavno izgubili bit te se pretvorili u vlastitu parodiju. Navedeno se posebice odnosi na dijaloške duele Gigole i Alice u kojima ona objašnjava opredjeljenje prema životu koji vodi.
Film je svakako nudio brojne mogućnosti za višeslojno i zanimljivo razmatranje rodnih i seksualnih identiteta, kao i problematiziranje žudnje, ali je autorica, u konačnici, po tom pitanju vrlo malo učinila te je sasvim ostala na površini jer nije uspjela razraditi složenije odnose među svojim likovima.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 12. ožujka 2012.
