Kad glazba govori

Umjetnik (The Artist), red. Michel Hazanavicus, sklad. Ludovic Bource

• 
  
  Kada je film nijem, a gotovo jedino što se čuje u kino-dvorani postane glazba, nije čudno da ta glazba i njezin skladatelj, Ludovic Bource, budu nagrađeni brojnim nagradama, među kojima su i Oscar, Zlatni globus, BAFTA i César. I ovaj put bi se, doduše, moglo raspravljati koliko je članove raznih filmskih komisija najprije privukao film Umjetnik redatelja Michela Hazanavicusa – njegova ideja, kreativnost i inovativnost – a tek zatim glazba (jer i film je zaradio niz nagrada). No glazba stoji kao samosvojna kreacija i to stvarno kao poseban entitet vezan uz film kakav u današnje vrijeme nismo navikli gledati.
  
  Glazbe za nijeme filmove iz dvadesetih godina dvadesetog stoljeća nisu imale mogućnost da ih se sluša s filmske vrpce, a još manje u dolby surround tehnici, pa je i to svakako pridonijelo drugačijem doživljaju glazbe Umjetnika od onoga kakav je bio nekad. No ideja je očito bila snimiti nijemi film sa suvremenom tehnologijom, obnoviti staru estetiku divljenja vizualno-auditivnoj poeziji i to u priči u kojoj mali zvučni obrati znače sve. To su obrati poput ozvučene noćne more u kojoj jedino glavni protagonist ostaje nijem, ili poput posljednje sekvence, u kojoj napokon svi bivaju ozvučeni i gdje iz samo jedne riječi napokon shvaćamo da George Valentin stvarno nije mogao preživjeti prijelaz na zvuk zbog snažnog francuskog naglaska, ili poput finalnog rješenja, u kojemu se zvijezde nijemog i ranog zvučnog filma nalaze u novom filmskom žanru koji slavi pjesmu i ples – mjuziklu.
  
  Sve su to male cake koje film čine iznimno oštroumnim, a istodobno dirljivim. S glazbene strane gledano, bilo je bezbroj prilika da se francuski skladatelj Ludovic Bource, koji iza sebe ima relativno kratku filmsku karijeru (no u njoj je nekoliko filmova s redateljem Michelom Hazanavicusom), iskaže i pokaže što zna i umije. No njegova glazba nije pretenciozna: on jednostavno emulira stari glazbeni jezik nijeme epohe, ali u njega vješto upleće neke elemente nove holivudske glazbe, vlastitu reakciju na filmski sadržaj, pa i neke citate.
  
  Kao skladatelj koji odlično barata glazbenom bojom, Bource film započinje raskošnom orkestralnom partiturom koja, vješto poput iznimno zanimljivih redateljevih vizualnih rješenja, prati nijemi film u nijemom filmu. Smanjenje izvođačkog sastava u komorniji kojime dominira glasovir, znak je da je započeo nijemi film čiju priču treba pratiti. To označava i promjena glazbenog stila, koji se više oslanja na elemente popularne glazbe dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, a manje na filmsku glazbu toga vremena. No kada se gledatelj navikne na filmsku ekspresiju preko glazbe, odjednom postaje jasno da se ni ova glazba – koliko god je u prvom planu – ne sluša pažljivo. I njezino je kretanje skriveno filmskom pričom, unatoč tomu što likovi ne govore i što je glazba zamjena za nedostatak zvuka (ako bi se to uopće moglo tako nazvati). No glazba je ipak, i to mnogo više, dopuna brojnim emocijama, i tu ona postaje najsnažniji odraz filmskog sadržaja.
  
  Kao što se to radilo nekada, Bource sklada u blokovima, puštajući glazbene brojeve da izađu iz scene i da ponovno uđu, pa na taj način označava početke i krajeve pojedinih filmskih epizoda. Pri tome su vrlo važne promjene izvođačkog sastava. Na primjer, premijeru Valentinova nijemog filma prati samo glasovir, a premijeru zvučnog filma Peppy Miller prati cijeli orkestar. A Hazanavicus je uspješno izbjegao uvođenje stvarnog zvuka u scene u kojima se snimaju ili prikazuju rani zvučni filmovi. Stvarni je zvuk, kao što sam spomenula, ostavio za kraj filma kako bi gledatelju otkrio skrivani dio filma: kako George Valentin stvarno zvuči kada progovori na filmskom platnu.
  
  Od tog, doista scenaristički odlično osmišljenog trenutka, jači je jedino emotivni vrhunac filma, u kojemu Valentin napušta kuću Peppy Miller shvaćajući da je upravo ona kupila sve njegove stvari na aukciji kako bi ga spasila od potpune propasti. Sam i očajan, ljut a istodobno ludo zaljubljen, Valentin luta ulicama, a prati ga ljubavna tema iz partiture Bernarda Herrmanna za Hitchcockovu Vrtoglavicu. Upravo su tu temu analitičari često uspoređivali s estetikom opere Tristan i Izolda Richarda Wagnera – jer je prepuna beskonačne čežnje za neispunjenom ljubavi. Vrlo dugački odlomak čežnjom prožete glazbe jednog od najvećih majstora filmske glazbe (Bource ni u jednom trenutku ne skriva da se radi o citatu) dovodi Valentina na rub samoubojstva.
  
  Jedino je što nakon toga može nastupiti uz Valentinov spas, odnosno ispunjenje Tristanove čežnje, – tišina. I zanimljivo, prilično dugačka sekvenca raspleta koja se odvija u potpunoj tišini uopće ne djeluje neobično, niti prazno ili neispunjeno. Ta se scena doživljava kao da je dio glazbene partiture, a emocije koje su u njoj iznesene kroz nijeme slike ne čine gledatelja gluhim nego, dapače, ostavljaju dojam kao da iz njih pršte zvuk i glazba.
  
  Koliko jednostavno, a koliko jedinstveno i posebno! Doista, nije čudno da je Umjetnik zaveo okorjele filmske kritičare i razveselio istinske ljubitelje filma. Samo, šteta što je takvih u hrvatskim kinima malo pa se hvaljen i nagrađivan Hazanavicusov film vrti u praznim ili polupraznim kinodvoranama.
  
  © Irena Paulus, FILMOVI.hr, 9. ožujka 2012.

Piše:

Irena
Paulus