Nedavno se Guardian pokušao humorno osvrnuti na ovogodišnje oskarovske nominacije objavivši slikoviti prilog pod naslovom Kada bi filmski plakati govorili istinu, u kojem su pokušali najveće ovogodišnje pretendetne prikazati tako što su na plakatu naslov filma zamijenili taglineom koji ponajbolje opisuje u čemu je u pojedinom filmu riječ ili pak zbog čega je određeni film pobudio zanimanje. Nasljednici su tako bili naslovljeni Look! George Clooney is Good at Acting! Naravno, ima u tome nešto. Posrijedi je film koji je u potpunosti usredotočen na Clooneyja, trenutačno jednu od zasigurno najzaposlenijih glumačkih zvijezda Hollywooda, te njegovu glumačku izvedbu. Međutim, za razliku od ostalih razvikanih američkih glumačkih imena, njemu se svakako treba priznati da je možda jedan od najuniverzalnijih. Obično se glumci, ograničene ekspresivnosti i talenta, pronađu u određenom žanru, a ne funkcioniraju u ostalima. Clooney je pak prilagodljiv na bilo koji žanr te u svakome može dobro fukcionirati, osim, naravno, ako nije posrijedi Batman i Robin (1997), ali grijesi devedesetih sasvim su neka druga i već stara priča.
U Naljednicima nema niti malo glamura velike glumačke zvijezde, jer Clooney tumači bogatoga havajskoga odvjetnika i nasljednika kojemu je u kratkome vremenu sve pošlo po zlu – nevjerna supruga završila je u komi, a oni ostao sam s dvjema kćerkama, od kojih se u potpunosti otuđio. Tu su i ženini prijatelji te roditelji, koji također traže svoje, tako da se njegov lik Matt King našao u poprilično kaotičnoj situaciji. Glumac pritom pokušava i prilično solidno uspijeva dočarati čitavu paletu osjećaja i raspoloženja. Posrijedi je svojevrsna deheroizacija i spuštanje na svakodnevnu razinu, ali s izbjegavanjem da se upadne u glumački manirizam, patetiku i preglumljavanje, jer Clooney u svoju izvedbu uspijeva unijeti prijeko potrebnu dozu humora i osvježavajuće autoironije. Ne smiju se zanemariti i izvrsne glumačke izvedbe u sporednim ulogama, osobito Roberta Forstera, Amare Miller i Nicka Krausea.
Redatelj Alexander Payne već je svojim prvim značajnim filmom, Election (1999) pokazao da zna izvrsno raditi s glumcima i uredotočiti se prije svega na portretiranje karaktera i međuljudskih odnosa, prilikom čega priča postaje pozadinskim segmentom jer je u potpunosti podređena oslikavanju likova. S Gospodinom Schmidtom (About Schmidt, 2002) i Stranputicom (Sideways, 2004) učinio je korak dalje u portretiranju problematičnih i otuđenih aktera u razdobljima životnih kriza. U prvome slučaju riječ je bila o novopečenom umirovljeniku koji kreće na vjenčanje kćeri od koje se također otuđio, premda autoru doslovno putovanje služi kao polazište za unutarnje, psihološko putovanje njegova naslovnog protagonista (Jack Nicholson). U drugom slučaju posrijedi je ponovno svjevrsno putovanje dvaju muškaraca na pragu krize srednjih godina koji imaju podugačak popis životnih promašaja.
Redateljeva znakovitost počiva u činjenici što takve priče uspijeva uprizoriti na vrlo jednostavan, neposredan, gotovo realistički način i bez velikih gesta, kao male i živopisne studije karaktera, pritom ih redovito zaogrnuvši humornim ruhom. Navedene karakteristike primjetne su i u Nasljednicima, jer Clooneyjev Matt King svakako je jedan od tipičnih payneovskih protagonista u potrazi za samim sobom te životnom neposrednošću, koju je negdje usput izgubio vjerojatno se previše iscrpljujući u poslu. Kod Paynea sam također uvijek cijenio što nikada nije moralizirao, davao pouke, niti je pokušavao otkriti velike i neosporne životne istine, što dobar dio američkih filmaša u sličnoj situaciji ne uspijeva izbjeći pretvarajući svoje uratke u najobičniji kičeraj, na koji glasačko tijelo Akademije beznadno pada.
U scenariju kojega potpisuju Payne te Nat Faxon i Jim Rash, dobro je izbalansirano emocionalno i humorno pa film nikada ne upada u zamku pretjerane emocionalnosti. Nasuprot tomu, redatelj kao da se dodatno trudi ne bi li je suspregnuo. Autor također veliku pažnju polaže na detalje u rasponu od samoga okruženja, odnosno ambijenta, do scenografskih i kostimografskih detalja te glumačkih izvedbi kako bi zaokružio cjelokupnu konstrukciju.
Satira i suptilna ironija, koje su inače karakteristične za Payneov redateljski pristup, itekako su uočljive i u Naljednicima. Ne samo u portretiranju glavnoga lika i njegovih životnih nedaća i stranputica te odnosa prema vlastitoj životnoj situaciji, osobito primjetne u uvodnom voiceoveru, nego i u secirananju života na Havajima. Primjerice, osobito je zanimljiv suodnos između prikaza života na Havajima koji King i njegov kružok vode te njegove odluke kao vlasnika jedinoga netaknutoga prirodnoga segmenta havajskoga teoritorija. Iako je spomenuti podzaplet sasvim predvidljiv jer je gledatelju odmah jasno kako King neće naposljetku prodati zemlju, redatelj se na taj način osvrće na američki hiperkapitalizam i uniformizaciju te betonizaciju otočja. Privatne škole za bjelačku djecu, beach klubovi itd. – sve su to rituali svakodnevnoga života bogatih i ispraznih bijelaca koji su prezagazili Havaje svojim betoniziranim turističkim kompleksima.
Naljednici također znaju biti osvježavajuće bezobrazni u prikazu sukoba generacija i odrastanja, čime se redatelj odmiče od umivenih holivudskih stereotipa. Nasljednici možda nisu velik film, ali su svakako duhovito i pametno napravljeno ostvarenje.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 1. ožujka 2012.
