Poigravanja žudnjom
Queer MoMenti: Vikend (Weekend), red. Andrew Haigh
-
U zlatno doba američkoga nezavisnoga filma, tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća, redatelji su i scenaristi kao pandan sve skupljoj i bombastičnoj mainstream produkciji filmskih spektakla, otkrili zanimljivu formulu – naspram dramaturške pustoši, bezlične priče i tanašno koncipiranih likova, koji ostavljaju silne eksplozije i katastrofe, moguće je ponuditi upravo suprotno – živopisne likove. Drugim riječima rečeno, karakternoj bezličnosti suprotstavila se bogata karakterna tekstura, a čvrsta priča pritom uopće nije bila bitna. Ponekad je bilo dovoljno pustiti likove da razgovaraju devedesetak minuta i mogli ste dobiti izvrstan film. Primjerice, navedeni je koncept do savršenstva doveo Richard Linklater u svojoj kultnoj romantičnoj komediji Prije svitanja (1995) te njezinu još boljem nastavku Prije sumraka (2004), koji je već u početkom ovoga stoljeća djelovao kao podsjetnik na bolju prošlost, jer se i sam razmatrani trend kasnije podosta istrošio u sve primjetnijem ponavljanju istih ili sličnih obrazaca.Koncepcijski je sličan i Vikend, koji se također ostvaruje oko susreta dvaju stranaca, a radnja je svedena na minimum te se ništa sudbonosno niti veliko ne događa, ili se možda dogodi na kraju, ali romantičnost same završnice i ono što bi se lako moglo pretvoriti u pretjeranu manifestaciju patosa suptilno je privedeno kraju zbog prigušenih akcenata kojima je film sazdan, a o čemu u nastavku više riječi. Radnja se vremenski proteže na svega tri dana – od upoznavanja do očekivana rastanka, mahom je zatvorena u interijere (stan), s tim da, kako vrijeme prolazi, tako se gradira odnos između protagonista te se produbljuju njihovi psihološki profili. Posrijedi je, nije teško pogoditi, studija karaktera, jer dvojica muškaraca jedan su drugome stranci, često supostavljenih i suprotstavljenih svjetonazora (primjerice, jedan je otvoreniji po pitanju vlastite seksualnosti, a drugi nešto zatvoreniji), što je stari realistički postulat prema kojemu se likovi najviše otkrivaju u interakciji jedni s drugima. Redatelj ga vrlo efektno iskorištava i nadopunjuje, jer svoje likove dovodi u situaciju da se sami moraju suočiti s onim što su mislili da je ispravno za njih te možda iskoračiti iz kalupa u koje su se smjestili.
Dakle, film britanskog autora Andrewa Haigha, dosad manje-više poznatoga po kratkim filmovima i jednom dugometražnom pokušaju Greek Pete (djelcu o svakodnevnom životu muške prostitutke u Londonu) iz 2009, donekle vraća gledatelje u okrilje filmova u kojima nije potrebno imati čvrsto sazdanu radnju, nego je dovoljno da se protagonisti izležavaju u krevetu sat i pol vremena. Svakako bi bilo pretjerano reći da se Haigh nadahnuo Linklaterovim naslovima, premda Vikend i duologija potonjega autora, iz gore navedenih razloga, imaju dodirnih točaka, no usudio bih se reći da je to stoga što oba filmaša vjerojatno proizlaze iz sličnoga nezavisnog stvaralačkog backgrounda. Međutim, ako ćemo već uspoređivati, Vikend može biti shvaćen kao svojevrsna queer inačica Prije svitanja, dakako mnogo subverzivnija i s mnogo mračnijim likovima i tonovima, lišenima pretjerana optimizma, te s nešto više seksa i narkotika. Linklaterovi likovi bili su mladi i prpošni, puni životne energije i optimizma, čvrsto usmjereni prema budućnosti i nisu se opterećivali time što netko misli o njihovim kvaziintelektualnim razglabanjima, no još uvijek dovoljno simpatični i svakodnevni da se svide širokoj publici.
Tamo gdje je Linklater bio romantičan i slikao lijepe bečke razglednice, s protagonistima koji još sve očekuju od života, Haigh slika betonska i uniformirana londonska predgrađa u kojima se s balkona stanova ne pruža pogled koji oduzima dah. Stoga je prostorna dimenzija u filmu učinkovito semantizirana te izravno korespondira s procesima kroz koje prolaze likovi. Usporedba s Linklaterom čini mi se zanimljiva jer kod njega su protagonisti bili u pokretu – njihov je odnos započeo u vlaku. To je tipična romantičarska situacija i pokušaj poigravanja žudnjom gledatelja – svi žele upoznati znakovitoga stranca na proputovanju i doživjeti romancu veću od života. Iako oba filma završavaju na željezničkom kolodvoru, protagonisti Vikenda mnogo su nepokretniji u prostoru. Hodajući bezličnim, betonskim londonskim prigradskim mostom, tijekom depresivno-maglovitoga popodneva, Glen pita Russella voli li putovati i putuje li uopće. Potonji mu odgovara kako, nažalost, ne putuje, ali bi volio. Zato njihov susret započinje u gay klubu u kojem Russell traži razbibrigu.
Redatelj vješto iskorištava komornost situacije, koja se ogleda u ograničenom prostoru i vremenu pa čak i taj ograničeni prostor, koji se pretežno svodi na stan, opet je prostorno ograničen i nekako tijesan. Navedena komornost upravo pogoduje razvoju psiholoških tenzija koje se grade pomoću dviju razina – izvrsnih glumačkih interpretacija Toma Cullena i Chrisa Newa te dijalogom, jer je cijeli film zapravo i zasnovan na nizu dijaloških partija između dvojice protagonista (uostalom, kao i Prije svitanja). Haigh je ujedno i autor scenarija, koji se odlikuje dobro oblikovanim i uvjerljivim dijalozima putem kojih protagonisti raspravljaju o raznim životnim pitanjima i dvojbama, ali nikada ne upadaju u zamku banalnosti, što se često zna dogoditi u filmovima sazdanim na sličnim premisama. Njegov je redateljski pristup pak gotovo dokumentaran i neposredan pa gledatelj ima dojam kako voajeristički promatra susret dviju osoba koji je u isto vrijeme strastven, nježan i erotičan. Na tome svakako ponovno treba zahvaliti glumcima, koji su svojom međuigrom uspjeli povezati različite aspekte čulnosti.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 17. veljače 2012.
