Dok Zagreb pjeva i pleše...

Lea i Darija, red. Branko Ivanda

• 
  
  Suočavanje s vlastitom prošlošću zna biti veoma bolno. Nekih se događaja najradije ne bismo sjećali. Štoviše, rado bismo ih – zaboravili. U hrvatskoj nacionalnoj prošlosti 20. stoljeća stoji jedno takvo razdoblje. Naravno, radi se o dobu tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Već više od dva desetljeća novonastale hrvatske neovisnosti pokušava se na razne načine – pa i one umjetničke – suočiti s tom stigmom nacionalne državotvornosti. I hrvatski film kao medij i umjetnost počeo se intenzivnije time baviti posljednjih nekoliko godina. No film zna biti i eskapistički medij. Upravo se taj pridjev eskapistički može primijeniti na jedan od medijski najeksponiranijih hrvatskih filmova posljednjih godina. Lea i Darija (2011) film je kojim je cijenjeni tv-redatelj Branko Ivanda prekinuo višegodišnju apstinenciju od kinematografske industrije. Nakon dobro primljenog, no zasigurno precijenjenog Konjanika (2003), Ivanda se ponovno primio vrlo zahtjevna zadatka povijesne rekonstrukcije.
  
  Zagreb je u drugoj polovici tridesetih godina prošlog stoljeća imao nešto vrlo neobično. Imao je Dječje carstvo... Bilo je to dječje kazalište oko kojeg su se angažirali mnogi važni ljudi iz ondašnjeg zagrebačkog kulturnog milieua. Tako je i veliki Tito Strozzi pisao libreta za neobičnu pojavu poput dječjeg mjuzikla. No jedno je čudo od djeteta steklo posebnu slavu i popularnost. Istražujući u ovdašnjoj židovskoj općini, Ivanda je došao do stvarne (apokrifne?) priče o Lei Deutsch. Tko je bila Lea Deutsch? (Čita se Dojč, ali i Dajč.) Upravo spomenuto čudo od djeteta! U dječjem carstvu bila je sve – pjevačica, plesačica, glumica..., na daskama najvećeg nacionalnog teatra u Hrvata glumila je i u predstavama za odrasle. Šarmantna, uvijek nasmijana i nadasve talentirana, mala je Lea do svoje trinaeste godine – a od kada je počinje pratiti Ivandin film – stekla iznimnu popularnost. Čudo od djeteta, mjuzikl po Strozzijevu libretu, sve je to još dodatno osnažio.
  
  Ali... Leina je obitelj bila židovskog podrijetla. Iako već naraštajima cijenjeni „zagrebački Jevreji“, Deutschovi su došli pod udar rasnih zakona endehazije. Ivandin film prati Lein put od per astra ad aspera, od Zagreba do Auschwitza. U Lein se život upliće i još jedna talentirana djevojčica. Darija Gasteiger njezina je talentirana vršnjakinja, koja u Zagreb dolazi sa svojim roditeljima, ovdašnjim Nijemcima. Preko njihovih supertalentiranih kćeri spajaju se Deutschevi i Volksdeutscheri. Lea i Darija postaju dječji kazališni par koji osvaja srce Zagrepčana. „Dok Zagreb pjeva i pleše... sva se lica smiješe.“ Dramaturška potka Ivandina filma, koji je scenaristički uobličio s Dragom Kekanovićem, temelji se upravo na toj polarnosti židovstva i nijemstva. Dvije Holokaustom suprotstavljene rase u filmu se pomiriteljski spajaju. Sve je pak, naravno, uokvireno zagrebačkim, tj. hrvatskim povijesnim okružjem.
  
  Kakav je Ivandin film? Rekoh već, Lea i Darija ultimativni su eskapistički umjetnički uradak. Zašto baš eskapistički? Upravo stoga što se Ivanda ne želi baviti stvarnim povijesnim i političkim kontekstom, nego mu je on tek podloga za apokrifnu, romansiranu pripovijest. Ivanda radi film za publiku. Kakvu publiku? Onu publiku koja će uživati u raskošno dizajniranoj scenografiji, kazališnim dekorima i ozračju, kao i onu koja će patetično deklamirati o „humanističkom bratstvu dječjih duša u svemiru“, kojemu nisu bila sklona krizna vremena.
  
  Zašto je „hrvatska Shirley Temple s crnim loknama“ skončala u vlaku za Auschwitz? Zbog čega je „zagrebačko čudo od djeteta“ čeznutljivo gledalo prema zgradi HNK-a? Komu je bila posvećena sva raskoš i sjaj dječjeg talenta, pa i dobrota Leina nevinog i neiskvarenog dječjeg bića? Pa, naravno, zagrebačkom i hrvatskom umjetničkom entitetu, koji se uvijek diči svojom civiliziranošću i kulturom. No isti su Hrvatska i Zagreb Leu – odbacili. Vidi li se sve ovo jasno i u Ivandinu filmu? Nazire se, ali... Lea i Darija ponajprije su meta filmski mjuzikl o jednom dječjem mjuziklu. Naravno, ne samo to... ali Ivandin film zasnovan je na jednom vrlo neobičnom amalgamu. Jer, nije mi jasno komu je zapravo namijenjeno to ostvarenje. Djeci ili odraslima? Je li to mjuzikl za djecu? Ili je to glazbeno-plesna eskapada visoke kulture za odrasle u kojoj su djeca tek romansirane marionete? Da ne bude nesporazuma, djeca su u filmu doista sjajna!
  
  Klara Naka (Lea) i Tamy Zajec (Darija) u njega su unijele sav svoj nepatvoreni talent i dječju radost. Njihova stepa i plesnih točaka ne bi se postidio niti Hollywood iz doba Busbyja Berkeleyja. Pa sav taj romantični Zagreb... onda ta prekrasna zgrada HNK-a toliko puta u filmu uslikana iz ponizna donjeg rakursa! Ivanda očigledno podilazi kulturnoj sebeprojekciji pravog Agramera. I kaj taj Agramer ima s nevoljom i nesrećom koja je zadesila Zagreb 1941? „Ma, prosim vas lepo... mi smo samo (tak herzik) zahaklali faldice“ na kostimima naše kroatische hoch-kunst! A ustaše? Otkud pak oni? Oni su nekakva pošast kaj z nama nema baš niš'! I u tome se sastoji sav moj problem rođenog Zagrepčana s tom agramerskom kulturom. Ona kaže: „Imamo Kazalište, imamo tradiciju, imamo manire... ali nemamo Kazališni trg!?“ Svakih se par mjeseci na Trgu maršala Tita odvija ritual nepatvorenog agramerskog Gesamtkunstwerka?!
  
  Lea i Darija doista su imaginacija, tj. eskapizam o prošlosti u kojoj bi zagrepčanci sebe šteli videti. Plemenite, humane, mitteleuropäische... Nema veze što je ta Europa – nota bene – naci fašizam tek vojno porazila u Drugome svjetskom ratu, a on se kao strukturalni moment uvukao u sve njezine pore! Moment koji bih kao advocatus diaboli ovdje mogao razviti jest i onaj filmskog pojavljivanja likova iz Hrvatskog Fausta (1981) Slobodana Šnajdera. Ivandin intendant Žanko i Dubravko Dujšin u Lei i Dariji tek su moguće sjenke savjesti. (Kod Ivande, međutim, naravno, partizani nikad ne dolaze... ne miješaju se s Agramerima. A jedino što partizani jesu učinili protjerivanje je Gasteigera u Beč!)
  
  Je, je... stvarno lepo i fajn izgledaju Ivandine Lea i Darija! Glamur, raskoš, prelijepe plesne točke, zagrebačke dobre duše u službi hrvatske Thalie... Lea i Darija krasna su filmska posveta eskapističkom Zagrebu tih godina. Završni ples u željezničkom vagonu (na putu za Auschwitz!) pod modrim nebom upravo je savršeno patetičan! Ipak, o tim godinama uvijek ću radije pogledati jedan dokumentarac. Jednosatni film prema ideji Edina Tuzlaka i redatelja Jadrana Bobana, Duhovi Zagreba, ono je što doista evocira Realno (a i simboličko), a ne tek Imaginarno. Netko će na ovo moje zanovijetanje tek odmahnuti rukom. A moje poslovično zanovijetalo, Hegel, opet kazuje: „Tim gore po činjenice!“
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 14. veljače 2012.

Piše:

Marijan
Krivak