U novom romanu By Nightfall, smještenom u artsy svijet umjetničkih galerija New Yorka, Michael Cunningham zanimljivo raspravlja o krizi srednjih godina, starenju te ljepoti, sugerirajući svojim čitateljima kako ljepota ima jedno znakovito svojstvo – tjera promatrača da je pod svaku cijenu želi dodirnuti. Međutim, uz takvu se ljepotu nužno veže određena ambivalencija – ona je, nažalost, također podvrgnuta prolaznosti te nas ostavlja s prisutnim saznanjem kako će joj jednom, ipak, morati doći kraj, čime roman, uz sav svoj fini humor, biva presvučen suptilnim velom melankolije. Cunninghamova univerzalna ljepota, u kojem god se ona pojavnom obliku manifestirala, stvar je duha i transcendentalnoga, kolikogod možda u sebi neizbježno uključivala komponente seksualnoga.
Ljepota južnoafričkoga filmaša Olivera Hermanusa svakako ima dodirnih točaka s Cunninghamovim preokupacijama – naime, oba autora, u različitim medijima, razmatraju queer problematiku, bave se krizom srednjih godina te ispraznošću svakodnevnih banalnih životnih rituala. Cunninghamov glavni lik Peter te Hermanusov François van Heerden približno su istih godina, ali s jednom bitnom razlikom, koja uvelike mijenja cijelu koncepciju odnosa prema, u slučaju razmatranoga filma već u naslovu naznačenoj ljepoti – različitih su društvenih backgroundova. Život u liberalnim, seksualno prosvijetljenim, također romantiziranim umjetničkim kružocima New Yorka nije jednak društvenoj stvarnosti u Južnoafričkoj Republici, napose provincijskim predjelima iz kojih glavni lik potječe. Klasna pripadnost, obiteljske vrijednosti i struktura te odnos prema okolini uvelike ih razlikuju, čime Françoisov odnos prema ljepoti nikako ne biva subliman i transcendentalan kao u slučaju Petera, nego poprilično nagao, opsesivan, nasilno intoniran u želji za posjedovanjem. Objekt žudnje uvijek je unaprijed izgubljen objekt, tvrdi Lacan, a za razliku od Petera koji se pomalo miri s tim bolnim saznanjem, François ne želi odstupiti jer tek počinje shvaćati kakav je život živio.
U Hermanusovu filmu ljepota nije provodan motiv, ona se prije svega doslovno manifestira u dvadettrogodišnjem Christianu, sinu Françoisova prijatelja, koji svojom pojavom i ponašanjem provocira naočigled stabilan životni status sredovječna muškarca koji je dotadašnji život proveo u (samo)poricanju. Christian (Charlie Keegan) je kao lik krajnje objektiviziran, a redateljeva kamera, postavljena u perspektivu Françoisa, gotovo ga fetišistički promatra. Često je prikazan lica u krupnom planu kako se smiješi ili koketno izgovara svoje replike. Sveden je na svojevrsni totem, ideju ljepote, te ga kao takvoga više možemo pojmiti kao simbol, a ne lik u punom smislu riječi, odnosno katalizator koji dovodi do fatalnoga klimaksa. Stoga se idejna vrijednost ljepote oštro kontrapunktira prikazu svakodnevnoga života, koji se amblematski, u uvodnoj sekvenc, simbolizira institucijom braka, odnosno vjenčanja – François udaje svoju stariju kćer, koja time i sama kreće ispuniti svoju društvenu obvezu. Ironično je kako upravo tijekom tog ceremonijala glavni lik upoznaje predmet svoje mračne žudnje tako što nas redatelj izravno uvodi u situaciju, na kraju koje nas upoznaje s konkretnim akterima priče.
Najbolji segmenti Ljepote svakako su prikazi ispraznih i neestetskih rituala svakodnevna života. Posebice je znakovit prizor u bračnome krevetu supružnika van Herdeen, često dan u srednjem planu iz gornjega rakursa, ponajprije jer se tijekom filma nekoliko puta ponavlja, čime se spomenuto ponavljanje semantizira – posrijedi je najobičnija bračna rutina koja se vrti oko razgovora koji su varijacija na banalne probleme svakodnevnoga života. Prostorna komponenta filma tako biva efektno postavljena te predstavlja pozadinu za anksioznosti subjekta, s tim da je, treba istaknuti, autorov rukopis iznimno jednostavan, gotovo minimalistički.
Cjelokupan život koji lik vodi organiziran je oko neestetičnih činjenica – njegov posao u pilani monoton je i otuđujući, raskošna obiteljska kuća gotovo je odraz malograđanskoga kiča, a sve navedeno samo je uvertira za razmatranje represije, koja je zapravo pravi provodni motiv filma. Sekvenca u kojoj protagonist sudjeluje u tajnom grupnom seksualnom okupljanju sredovječnih muškaraca koji imaju obitelji i „nisu pederi i ne spavaju s obojenima“ te se samo uz konzumaciju velikih količina alkohola mogu prepustiti svojoj pravoj prirodi, ne (raz)otkriva samo kompleksne mehanizme represije, nego akcentira i južnoafričku društvenu stvarnost te implicitno kritizira kulturno isticanje snažnoga maskuliniteta kao životnoga imperativa. Uostalom, protagonist u drugoj polovici filma oskvrnjuje svoju ljepotu tako što je odluči uzeti na silu, a u nemogućnosti da, zbog velike količine ispijena alkohola, ostvari namjere, pokušava masturbirati na krevetu pokraj njega, očito ponovno pokušavajući potvrditi svoj maskulini status u trenutku kada ga je izdala vlastita muškost.
Osim okruženjem, djelovanje mehanizama represije manifestira se i izbijanjem psihičkih simptoma jer François ima problema s obuzdavanjem ljutnje pa često reagira vrlo burno, hladno se odnosi prema supruzi, a s mlađom kćerkom nikako ne može uspostaviti odgovarajuću komunikaciju. Na taj se način prostorna i psihološka dimenzija filma ukrštavaju u studiju o represiji, a Deon Lotz, iako pomalo podsjeća na Brucea Willisa, odlično je dočarao svoj lik kao naglašeno maskulinoga muškarca na rubu živčanoga sloma. Doduše, priča o muškarcu potisnute seksualnosti nije nikakva tematsko-motivska novost na filmu pa njezino povezivanje s konkretnim prostorom, odnosno određenim društvom, svakako cijeloj situaciji treba pridodati elemente društvene relevantnosti, premda je u tom segmentu Hermanus ostao ponajviše nedorečen, naravno, uz završnicu samoga filma, u kojoj François promatra dvojicu mladića koji sjede pokraj njega u kafiću te izmjenjuju nježnosti, a koja u sebi ima više patosa nego što uistinu poentira njegov lik.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 23. siječnja 2012.
