
Srpski kino hit koji je u kinima pogledalo više od pola milijuna gledatelja, Montevideo Bog te video redatelja Dragana Bjelogrlića, priča je o jugoslavenskoj nogometnoj reprezentaciji, koja se 1930. godine priprema za prvo svjetsko prvenstvo u Urugvaju, te ujedno i portret jednog vremena obilježenog sasvim drugačijim svjetonazorima od onih danas. Prije svega to je raskošno producirana sportska melodrama u koju su vješto utkane teme muškog prijateljstva, ljubavi, solidarnosti, odrastanja i suparništva te nadasve zabavan film koji s razlogom nosi epitet hita sezone. Govoreći o autorovim preokupacijama, treba primijetiti kako je to nadasve nostalgičan film, prožet jedva suspregnutim žaljenjem za nekim prošlim vremenima kada su, kako kaže dječak-pripovjedač, nogomet igrali siromašni a ne bogati, i kada su se prašnjave ulice u tren oka pretvarale u improvizirana nogometna igrališta, i nekako nije bilo najvažnije pobijediti pod svaku cijenu gazeći sve pred sobom. Solidarnost umjesto konkurencije, čast i dostojanstvo ispred ambicije i materijalnih viškova – to su Bjelogrlićeve premise kojima filmski žali za jednim Balkanom kakvog danas više nema (i najvjerojatnije više nikada neće biti).

Snažnom stilizacijom redatelj pak svoj Balkan približava felinijevsko-tornatorevoj tradiciji sentimentalnih komedija – drama o odrastanju, pritom na neki način debalkanizirajući filmski prostor i smještajući ga u svojevrsni eskapistički vakuum lišen prepoznatljivih lokalnih obilježja. Stoga je ključ Montevidea upravo taj estetski odmak od onoga što se u tradiciji srpskog filma (i /ili jugoslavenskog) ustanovilo kao imanentno balkansko, a možda upravo i u tome leži jedan od razloga popularnosti ovoga djela. Iako je film dobio nadasve pozitivne kritike, dojma sam kako je riječ tek o ostvarenju jednu stepenicu iznad prosjeka, usmjerenom prema širokim filmskim masama te u mnogočemu lišenom dubljeg promišljanja vremena i prostora kojim se bavi.

Film Beli, beli svet Olega Novkovića turobna je epopeja otuđenog grada s elementima mjuzikla ispričana u maniri kakve grčke tragedije i s likovima zapletenima u ljubavne trokute i četverokute. Glavni je lik umirovljeni boksač Kralj, koji održava vezu sa ženom i njezinom kćeri, dok se oko njih troje isprepliću i šire druge sudbine toga tjeskobnog grada, omeđenog visokim dimnjacima iz kojih suklja para, prizori kojima nam autor želi sugerirati nemogućnost ispunjenja i sreće, bijega iz začaranog kruga otuđenja. Svi likovi na neki način traže ljubav, kao kakvo posljednje utočište njihovih poluživota, no ta neuspješna potraga razara ih i iznutra i izvana te im na kraju ne preostaje ništa drugo nego iznova povrijediti one do kojih im je stalo.

Novkovićev rukopis tragičan je i u svom sadržaju i u formi, melankolične fotografije koja sjajno hvata svu bijedu i sjaj podneblja, i sve skrivene male drame iz pozadine koje toliko često promaknu nevještim i površnim redateljima. Socijalni je kontekst prisutan, u smislu teških životnih prilika protagonista, no one ne pokreću radnju nego kao da nas podsjećaju da je nesretan kraj neminovan i da u sredini koju Novković opisuje nikakav drugačiji rasplet i nije moguć. Tek u rijetkim trenutcima pjesme, kada se likovi otvaraju prema gledatelju pjevušeći svoje tužne stihove, redatelj nam dopušta trenutak predaha, otvarajući pukotinu u kojoj njegove nesretne sudbine možemo vidjeti u nekom drugačijem, usudio bih se reći epski tragičnom smislu, kao prognane vitezove i proklete princeze neke nikad ispričane bajke. Beli, beli svet majstorski je uradak, hrabrih režijskih rješenja i izvanrednih glumačkih izvedbi, pravo osvježenje na kino repertoaru i film koji svakako treba pogledati.
© Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 10. prosinca 2011.