O nogometu i otuđenju

6. dani srpske kulture, Zagreb, 1. – 5. prosinca 2011.: Montevideo Bog te video, red. Dragan Bjelogrlić; Beli, beli svet, red. Oleg Novković

  • Montevideo Bog te video, red. Dragan Bjelogrlić

    Srpski kino hit koji je u kinima pogledalo više od pola milijuna gledatelja, Montevideo Bog te video redatelja Dragana Bjelogrlića, priča je o jugoslavenskoj nogometnoj reprezentaciji, koja se 1930. godine priprema za prvo svjetsko prvenstvo u Urugvaju, te ujedno i portret jednog vremena obilježenog sasvim drugačijim svjetonazorima od onih danas. Prije svega to je raskošno producirana sportska melodrama u koju su vješto utkane teme muškog prijateljstva, ljubavi, solidarnosti, odrastanja i suparništva te nadasve zabavan film koji s razlogom nosi epitet hita sezone. Govoreći o autorovim preokupacijama, treba primijetiti kako je to nadasve nostalgičan film, prožet jedva suspregnutim žaljenjem za nekim prošlim vremenima kada su, kako kaže dječak-pripovjedač, nogomet igrali siromašni a ne bogati, i kada su se prašnjave ulice u tren oka pretvarale u improvizirana nogometna igrališta, i nekako nije bilo najvažnije pobijediti pod svaku cijenu gazeći sve pred sobom. Solidarnost umjesto konkurencije, čast i dostojanstvo ispred ambicije i materijalnih viškova – to su Bjelogrlićeve premise kojima filmski žali za jednim Balkanom kakvog danas više nema (i najvjerojatnije više nikada neće biti).
    Montevideo Bog te video, red. Dragan Bjelogrlić
    Snažnom stilizacijom redatelj pak svoj Balkan približava felinijevsko-tornatorevoj tradiciji sentimentalnih komedija – drama o odrastanju, pritom na neki način debalkanizirajući filmski prostor i smještajući ga u svojevrsni eskapistički vakuum lišen prepoznatljivih lokalnih obilježja. Stoga je ključ Montevidea upravo taj estetski odmak od onoga što se u tradiciji srpskog filma (i /ili jugoslavenskog) ustanovilo kao imanentno balkansko, a možda upravo i u tome leži jedan od razloga popularnosti ovoga djela. Iako je film dobio nadasve pozitivne kritike, dojma sam kako je riječ tek o ostvarenju jednu stepenicu iznad prosjeka, usmjerenom prema širokim filmskim masama te u mnogočemu lišenom dubljeg promišljanja vremena i prostora kojim se bavi.
    Beli, beli svet, red. Oleg Novković
    Film Beli, beli svet Olega Novkovića turobna je epopeja otuđenog grada s elementima mjuzikla ispričana u maniri kakve grčke tragedije i s likovima zapletenima u ljubavne trokute i četverokute. Glavni je lik umirovljeni boksač Kralj, koji održava vezu sa ženom i njezinom kćeri, dok se oko njih troje isprepliću i šire druge sudbine toga tjeskobnog grada, omeđenog visokim dimnjacima iz kojih suklja para, prizori kojima nam autor želi sugerirati nemogućnost ispunjenja i sreće, bijega iz začaranog kruga otuđenja. Svi likovi na neki način traže ljubav, kao kakvo posljednje utočište njihovih poluživota, no ta neuspješna potraga razara ih i iznutra i izvana te im na kraju ne preostaje ništa drugo nego iznova povrijediti one do kojih im je stalo.
    Beli, beli svet, red. Oleg Novković
    Novkovićev rukopis tragičan je i u svom sadržaju i u formi, melankolične fotografije koja sjajno hvata svu bijedu i sjaj podneblja, i sve skrivene male drame iz pozadine koje toliko često promaknu nevještim i površnim redateljima. Socijalni je kontekst prisutan, u smislu teških životnih prilika protagonista, no one ne pokreću radnju nego kao da nas podsjećaju da je nesretan kraj neminovan i da u sredini koju Novković opisuje nikakav drugačiji rasplet i nije moguć. Tek u rijetkim trenutcima pjesme, kada se likovi otvaraju prema gledatelju pjevušeći svoje tužne stihove, redatelj nam dopušta trenutak predaha, otvarajući pukotinu u kojoj njegove nesretne sudbine možemo vidjeti u nekom drugačijem, usudio bih se reći epski tragičnom smislu, kao prognane vitezove i proklete princeze neke nikad ispričane bajke. Beli, beli svet majstorski je uradak, hrabrih režijskih rješenja i izvanrednih glumačkih izvedbi, pravo osvježenje na kino repertoaru i film koji svakako treba pogledati.

    © Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 10. prosinca 2011.

Piše:

Vedran
Jerbić

kritike i eseji