Tko ima sreće u kartama, nema u ljubavi – stara je poslovica koja u filmu Intacto španjolskog redatelja Juana Carlosa Fresnadilla dobiva nešto dublje i zlokobnije značenje u priči o putovanju u srce tame kockarskog podzemlja, gdje je vlastiti život tek početni ulog da bi igra uopće otpočela. Jednog od glavnih junaka, Federica, susrećemo na početku filma u kockarnici negdje u neimenovanoj zabiti, gdje pazi na posjetitelje koji imaju previše sreće za kockarskim stolovima. Njegov je posao tek dotaknuti sretne pojedince i njihova se sreća okreće te počnu gubiti. No u trenutku kada odluči napustiti vlasnika kockarnice Samuela, stvari se i za njega počnu kretati u nepredvidljivom smjeru nesreće i on će morati potražiti nečiju drugu sretniju ruku.
Atmosfera je filma mračna, opipljivo uznemirujuća, sa snažnim signumom otuđenja protagonista zapletenih u krug neumorne potrage za jouissanceom, i u nekim trenucima gotovo lynchovskog rukopisa. Primjerice, na samom početku, kada Federico, čekajući da se zatvore vrata lifta, bježi iz Samuelove kockarnice usred ničega, stari mu se kockar približava sporim korakom kroz neprirodno jezivi crveni hodnik – scena koja kao da je otrgnuta negdje iz Mullholand Drivea ili Twin Peaksa. Žanrovski, film funkcionira na razmeđi psihološkog trilera i pokušaja da se kockarskom miljeu pridoda neki mistificirajući element – sreća je istovremeno i dar i prokletstvo, uronjena u svojevrsnu transcendentnu mogućnost.
Zanimljivo je povući paralele s dva filma – s 13 (2005. i 2010) Géle Babluanija i s Neslomljivima (Unbreakable, 2000) M. Nighta Shyamalana. Naime, jednako kao i u Intactu (2001), i u filmu 13 kockarsko podzemlje svojevrsna je enklava otuđenja, (očajnički/jalovi) pokušaj ponovna iscrtavanja kognitivne kartografije (F. Jameson). No razlika je u tome što je u Babluanijevu uratku novac jedina i najvažnija motivacijska stavka, a imućni sponzori prisiljavaju manje sretne na sudjelovanje u (smrtonosnoj) igri, dok se u kockarskim enklavama Intacta na neki način poništava uobičajena logika izvanjskog svijeta, u njoj se ne igra za novac nego je ulog sama sreća, koja postaje objet petit a (Lacan). Da bi se sreća sačuvala, mora stalno iznova biti potvrđivana, na kušnji i sukobljena sa srećama Drugih. Najčešća je definicija sreće da je riječ o nečemu izvan kontrole pojedinca, slučaju koji može usmjeriti/preokrenuti naš (ne)uspjeh.
Iz Fresnadillove autorske vizure sreća je nešto mjerljivo, ali i opasno, nešto što se može (i mora) kontrolirati, ona je vrlina/dar po sebi, a ne tek puka kontingencija. Prema nekima, naši moralni sudovi usko su povezani sa srećom (teoretski primjer dvaju pijanih vozača od kojih jedan uzrokuje nesreću, a drugi stiže sigurno kući), no u Intactu jedini moralni aspekt sreće dotaknut je u opetovanoj misali da se ne može imati sreće, a da netko drugi bez nje ostane (najčešće oni najbliži i najvoljeniji). Nesumnjivo, možemo govoriti i o metafori nemilosrdne globalne konkurentnosti – sreća nikad nije izolirani entitet, ona je uvijek u korelaciji sa svim ostalim (ne)srećama oko sebe koje utječu na nju (i obratno). Nadalje, spomenuli smo Neslomljive, a koji je naizgled film sasvim drugačije vokacije, no može nam reći nešto o samom Intactu, pogotovo o autorskom tretmanu sreće kao nekontigentne vrline/dara. Naime, u Neslomljivima Samuel L. Jackson na zgarištima željezničkih i avionskih nesreća traga za neslomljivim pojedincima, onima koji poput superheroja posjeduju golemu snagu i izdržljivost (za razliku od njega, čije su kosti krhke poput stakla), a s druge strane u Intactu glavni junak čini to isto, samo što traži pojedinca koji je bio dovoljno sretan da jedini preživi avionsku nesreću (za razliku od njega, kojemu je sreća oduzeta).
Središnja je misao filma da se sreća može ukrasti drugima, a oni koji je posjeduju istovremeno su blagoslovljeni i prokleti, baš poput Ahila u grčkoj mitologiji, čija mu je izvanredna snaga i hrabrost jamčila nadljudske uspjehe na bojnom polju, ali ga i osudila na kratak život. Posebni glumački impuls filmu daje izvedba Maxa von Sydowa u ulozi ostarjelog kockara Samuela koji je preživio Holokaust, a čiji nezaustavljivi poriv za igrom (i potvrđivanjem nadmoćnosti svoje sreće) pokreće smrtonosni krug i predstavlja motivacijski ključ Federicove neumorne odiseje.
Ono što bi se moglo prigovoriti Intactu prvenstveno su pomalo prazni likovi i, kako film odmiče, predvidljivija priča (iako počinje kao prava misterija, do pola filma jasno nam je da postoji samo jedna mogućnost raspleta), a autor nas upoznaje s mnogim fragmentiranim sudbinama ispreplićući brojne (ne)slučajne poveznice među njima, no na kraju kao da propušta uokviriti mozaik i udariti konačni pečat svojemu djelu. Unatoč manama, Intacto je sasvim solidno ostvarenje koje ima namjeru biti dublje od običnog trilera, što mu u nekim trenucima polazi za rukom, a u drugima ne, no na kraju većina će gledatelja biti relativno zadovoljna viđenim.
© Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 3. prosinca 2011.
