Giuseppe Gagliardi svoj drugi film otvara vješto u panoramskom totalu koji prikazuje udaljenu i neuglednu gradsku obalu kojom se vrzmaju ljudi, koliko se to uopće jasno može zamijetiti iz određene udaljenosti. Potom se čuje prodoran prasak. Očito je netko nekoga pokušao upucati ili čak u tome uspio. Nakon toga slijedi dinamično režirana i efektna scena potjere kojom redatelj kontekstualizira vlastitu priču i upoznaje gledatelje s dvojicom maloljetnih protagonista, besposlenih gradskih mladića čija svakodnevica nemilosrdno interferira s kriminalnim i mafijaškim okruženjem u kojem su odrasli. Tamo vrijede neka sasvim druga pravila socijalizacije, kodeks muškosti i časti te gotovo bratska zaštita između protagonista.
Mjesto radnje je Napulj, a okruženje je manje-više ono koje nećete naći na turističkim razglednicama i koje je dobrano ogrezlo u egzistencijalnom sivilu i nasilju. Početno oslikavanje situacije u kojoj su se našli Michele i Rosario sugestivno je predočeno, svježe, gotovo naturalističkim postupkom. S jedne strane nalazi se gotovo nedodirljivi kriminalni milje koji je korupcijskim sustavima infiltriran u sve pore urbanoga života, a s druge strane organi reda, koji bi trebali štititi, pokazuju se krajnje neadekvatnima i u svojim postupcima ne prezaju ni od nasilnih metoda obračunavanja s eventualnim prijestupnicima. Hrabra sekvenca u policijskoj postaji svakako ostaje jednim od najupečatljivih segmenata Gagliardijeva filma i na samom početku otkriva autora koji se ne libi secirati različita karcinomna područja suvremenoga talijanskoga društva.
Nebrojeni su filmovi analizirali i razmatrali talijanski mafijaški milje od onih koji su ga gotovo romantizirali u svojoj zatvorenosti i obiteljskoj sagesknosti pa sve do onih koji su nastojali u sagledavanje problematike unijeti veliku dozu realizma, pa čak i brutalnoga naturalizma, kako bi što uvjerljivije razvili društvenu analitiku, poput nešto recentnije Gomore (2008) Mattea Garronea. Kojem od tih polova pripada Tatanka, na prvi pogled nije jednostavno odgovoriti, premda je iz dosada rečenoga jasno kako Gagliardi ne preza od društveno-kritičke funkcije i vjernoga kontekstualiziranja priče.
Nije također naodmet spomenuti kako spomenutu Gomoru i Tatanku povezuje talijanski pisac i novinar Roberto Saviano, prema čijoj je knjizi i scenariju (bio je, doduše, jedan od šestero potpisanih scenarista) prvi film snimljen, a u drugom je ostao tek u funkciji autora kratke priče, koju su u scenarij adaptirala četvorica scenarista – Maurizio Braucci, Massimo Gaudioso, Salvatore Sansone i Stefano Sardo – od kojih su prva dvojica surađivali i na scenariju Gomore. Ne spominjem ovo uzalud jer postoje određene poveznice između dvaju filmova, posebice u odnosu prema prostoru u prvoj polovici Tatanke te u cijeloj Gomori. Dok je potonji film svojom narativnom razbarušenošću, kamerom iz ruke, ekspresivnom montažom i mozaičnim pristupom lišenim središnjih protagonista nastojao ostaviti dojam neposrednoga prodora u situaciju te kaotična mikrokozmosa u kojem vrijede neka druga pravila življenja, Gagliardi je, narativno gledajući, u svom filmu mnogo konvencionalniji redatelj što, naravno, ne mora značiti ništa loše.
Njegova je naracija pažljivo linearno-kronološki posložena te prati raspon od nekih desetak godina u životu protagonista sa svim bitnim postajama koje ga određuju i psihološki sjenčaju i razrađuju. Međutim, unutar toga okvira redatelj se pokazuje kao poprilično sposoban i talentiran filmaš o kojemu ćemo u budućnosti svakako još mnogo dobroga čuti jer su pojedini segmenti filma izvrsno režirani, poput spomenute sekvence u policijskoj postaji ili početne potjere, čija se dinamičnost i atmosferičnost postiže dinamičnim montažnim rezovima i bliskim kadrovima na kojoj bi pozavidio svaki holivudski redatelj akcijskih filmova.
U filmu, kao uostalom i u Gomori, dolazi do poigravanja s fikcijom i fakcijom. Saviano je priču u Tatanki temeljio na životu stvarne osobe, očito je ponešto fikcionalizirajući za potrebe filma, a kako bi se dojam neposrednosti i autentičnosti pojačao, angažiran je neprofesionalni glumac i profesionalni boksač Clemente Russo, koji je svojom gotovo kamenom facijalnom ekspresijom poprilično upečatljiv. Sama promjena glumca – maloljetnoga Michelea, prije odlaska u zatvor glumi mnogo ekspresivniji Lorenzo Scialla, a nakon osmogodišnjeg vremenskoga skoka iz zatvora izlazi Russo – efektno je izvedena jer dva sasvim drugačija glumačka pristupa vrlo dobro naznačavaju promjene kroz koje je lik prošao u osmogodišnjem razdoblju koje se u filmu ne tematizira i u kojem je očito došlo do sazrijevanja i odrastanja. U jednoj od glavnih uloga u filmu nastupa i Rade Šerbedžija, za kojeg se čini da je glumački jednak kao i u svakoj svojoj stranoj ulozi u posljednje vrijeme, što prelazi u glumački manirizam.
Redatelj je također dobar u oslikavanju urbanoga okruženja, odnosno neuglednih i bezličnih stambenih blokova te trošnih stanova i sumnjivih barova u koje katkada zalazi kamera Michelea Paradisija i koji gotovo metaforički nadopunjuju likove te njihove odnose, pa i samu socijalizaciju, sugerirajući stanje društva. U tom napuljskom segmentu filma uvjerljivosti svakako pridonosi i bogata govorna karakterizacija likova koji govore napolitanskim dijalektom, čijom uporabom film dobiva autentičnu atmosferu.
Međutim, kao cjelina Tatanka je ipak ponešto neujednačen film. Primjerice, u prvih pedesetak minuta filma, prije Micheleova izlaska iz zatvora, djelo je mnogo sugestivnije, a nakon toga počinje se rasplinjavati. Posebice se to odnosi na berlinsku sekvencu, koja u potpunosti gubi svoj realizam i atmosferičnost. Istina je da Gagliardi vješto zaobilazi klišeje boksačkoga subžanra i izbjegava stavljanje naglaska na borilačke sekvence, koje su mahom stavljene u drugi plan, kako bi likove stavio u prvi plan, no to ne sprječava film da u drugoj polovici nezaustavljivo i ovoga puta nepotrebno počinje interferirati s elementima boksačke melodrame pa nešto od romantiziranja ipak ostaje prisutno u filmu.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 22. studenoga 2011.
