Dalek je put od Paragvaja do Argentine. Od Asuncióna do Buenos Airesa.... Taj put mora prevaliti Rubén kako bi prevezao trupce od bagremovih debala. Rubén (Gérman de Silva) sjetan je čovjek u svojim četrdesetima, zamišljen i tmuran, a malo riječi prelazi preko njegovih usana. Tako će biti sve do trenutka kada u svoj kamion ne primi dvije žene – Guarani-Indijanku Jacintu (Hebe Duarte) i njezinu petomjesečnu kćer Anahi. Ono što isprva predstavlja nelagodu za Rubéna, tijekom dugačkog putovanja postaje važnim, zapravo presudnim događajem njegova života. Barem tako slutimo...
Igrani dugometražni prvijenac Pabla Giorgellija, Bagremi (Las Acacias, 2011), osvojio je publiku, ali i nagradu mladih kritičara na ovogodišnjem Cannesu. Scenaristički i redateljski uobličen kao tzv. road movie, Bagremi osvajaju ponajprije prigušenom emocijom koja se probija ispod šture fakture filma. Gotovo se cijela radnja Giorgellijeva ostvarenja odvija unutar kamionske kabine! Ipak, planovi i kontraplanovi u tome uskom prostoru otkrivaju cijelu životnu dramu. Ponajviše, radi se o Rubénovoj drami koju osvješćuju žena i dijete. Skučeni pak narativni okvir Bagrema usredištuje film prema prikazu emocije.
Kako Giorgelli uspijeva doći do emocije koju nam otkrivaju njegovi Bagremi? Prije svega, njegov je redateljski postav dramski usmjeren prema ekspresiji likova. Ova se ekspresija ponajviše iskazuje izrazom lica. Jer, ono što Rubén i Jacinta izgovore u filmu doista je šturo. Uglavnom, njihov se razgovor svodi na probijanje okvira šutnje koja stvara nelagodu. Ipak, i to će biti dovoljno. U razgovoru se otkriva da Rubén ima sina s kojime ne živi i kojeg nije vidio već osam godina. S druge strane, Jacinta putuje kako bi sebi i djetetu omogućila sigurniju egzistenciju od one koju bi imala u siromašnoj Guarani-zajednici. Jer njezina Anahi „nema oca“...
Naravno, taj nas razgovorni okvir Bagrema i sama narativna struktura usmjeruju u pravcu koji na kraju donosi zbližavanje Rubéna i Jacinte. On se spontano približuje najprije djetetu, zatim i mladoj ženi. S te je strane, dakle, fabuliranje na neki način predividivo, iako sasvim nekonvencionalno. Ono što Giorgelli postiže svojim filmom, a što je izvan uskog narativnog okvira, već je spomenuta emocija. Kako nam je vizualno predočuje? Ponajviše – tišinom! Kada Rubén sjeda za volan, kada izlazi iz kamiona, kada na svratištu ruča i kada pali jednu cigaretu za drugom... njegovo lice u tišini prenosi i samoću. Nisu potrebne riječi, tek fotografija za kojom poseže Jacinta – a na kojoj vidimo Rubéna, dječaka i bicikl – otkriva nam sve.
Upravo je ta fotografija trenutak katarze u kojoj se razotkriva emocija. No hoćemo li sudjelovati u toj katarzi, ovisi o tome koliko nas obuzme magija Giorgellijeva filma, tj. jesmo li spremni prepustiti se njegovoj magiji. Iako sam dobrim dijelom bio zaintrigiran pritajenom emocijom Bagrema, u cijelom mi njegovu postavu nešto nedostaje. Nedostaje mi jedan posve filmski moment. Napetost. Iako film u svojoj očiglednoj namjeri ne želi konvencionalno strukturirati zaplet, ipak predvidljiva uočljivost njegova razrješenja slabi učinak cjeline. Čovjek, žena, dijete... ima li jednosmjernije formule dramskog postava?
Ista je u Bagremima ravna poput ceste između Asuncióna i Buenos Airesa! Rubén je u svoj tišini nesposobnosti verbaliziranja ocrtan tako da na kraju mora – otići. No način na koji na kraju progovara ne daje nam i odgovor na to hoće li njegova samoća biti pobijeđena, a ni Jacintin nevoljki odgovor ne pruža nam uvjerljivu motivaciju zbog čega bi se dvoje ljudi spojilo!? Doduše, Giorgelli nam tijekom filma daje neke naznake o tomu... Petomjesečna se Anahi osmjehuje Rubénu, ne plače dok je on drži... ali je sama Jacinta ostala poprilično suzdržanom.
Prvo što uočavamo pri gledanju Bagrema njihov je realizam. Likovi koji se u filmu pojavljuju djeluju nam stvarnima. I sam je dijalog među njima zapravo realan, tj. stvaran. Sjetimo se samo koliko teško s nekim začinjemo razgovor. U filmu nema nekih preuzetnijih kadriranja, naglih pokreta kamere... zvuk je prirodan, najčešće tek zvuk kamionskog motora i prolaska drugih vozila. Giorgelli se strogo drži minimalne intervencije u fakturu. Za mene ipak realizam dramskog postava nije dovoljan. Trebao bi biti filmski transponiran. (U tome promašuju primjerice sve adaptacije Davida Mameta!).
Iako za pisca ovih redaka postoje mnogo zanimljiviji minimalistički filmovi od Bagrema, djelu se Pabla Giorgellija mora priznati stanovita uvjerljivost. Posebice se uspjelim čini njegovo ocrtavanje lika Rubéna. Istodobno, emocija koju film prenosi ima neku nepodnošljivu težinu. Ni sam se nisam mogao osloboditi sve te težine pri njegovu gledanju. Možda je i moj zahtjev za supsenseom preuzetan, ali mi se trajanje filma – unatoč njegovu trajanju od tek osamdesetak minuta – učinilo dugačkim glede ne-zbivanja u njemu. Jednostavno, timing filma nije mi se poklopio s mojim kairosom. A kada se spomene riječ bagrem, ipak ću se radije sjetiti Đorđa Balaševića od ovoga filma. „Ne lomite mi bagrenje, bez njih će me vetrovi oduvati...“
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 14. studenoga 2011.
