Znanje nije roba

Zagreb film festival, 16. – 23. listopada 2011.: Dokumentarni filmovi: Još sam tu: Izgubljene godine Joaquina Phoenixa (I’m Still Here: The Lost Years of Joaquin Phoenix), red. Casey Affleck; Zemlja znanja, red. Saša Ban

• 
  
  Kada je Joaquin Phoenix 2008. godine objavio da prekida glumačku karijeru i razmišlja da postane hip hop glazbenik, svjetski tabloidi raspisali su se o njegovom zapuštenom tjelesnom izgledu, psihološkim problemima, alkoholizmu i bivšoj zvijezdi koja je potpuno zastranila. Dvije godine kasnije pokazalo se da je hip hop karijera bila filmska varka smišljena za kvazi dokumentarac u režiji Casey Afflecka pod nazivom Još sam tu s Joaquinom Phoenixom kao glavnim protagonistom i jednim od scenarista.
  
  Priča o rasapu ličnosti holivudskog celebrityja koji potpuno gubi kompas u svom dotadašnjim habitusom i biva osuđen od establišmenta koji ga je donedavno uzdizao na pijedestal glumačkih ikona, provokativno i duboko grebe površni glamurozni svijet filmske i zvjezdane industrije čiji su heroji jednako potrošni kao i obični smrtnici koji im se dive. Phoenix se neustrašivo upušta u demontiranje svojeg dotadašnjeg ugleda, ponižavajući se pred glazbenim producentima i bivšim/budućim kolegama, pa odlazi sve do Puff Daddyja koji ga dočekuje s podrugljivim osmijehom i coolerski ispraća s obećanjima o producentskim pothvatima.
  
  Osim kritike licemjerja, sebičnog oportunizma i neumoljive potrošnosti zabavne industrije, Još sam tu u svojoj je biti film o izgubljenoj nevinosti, o gubitku identiteta pred fabriciranim životnim ambicijama, o povratku izvorima. Simbolizira to najočitije prva i posljednja scena filma – rijeka u kojoj se kupao kao dječak za Phoenixa je simbol povratka djetinjstvu, i on će uroniti u nju u trenutku svojeg potpunog sloma, u času kad odbaci sve kostime koje ljudi oko njega očekuju da nosi, kada mu svi okrenu leđa. Koji put se moramo nepovratno izgubiti da bi se iznova pronašli i to na najneočekivanijem mjestu, opća je mudrost Phoenixovog i Affleckovog filmskog putovanja.
  
  Ako je Sacha Baron Cohen svojim alter egom penetrirao u tkivo uglađenog zapadnog građanskog društva prokazujući njegovo licemjerno/egoistično lice (naravno iz humoristično- satiričnog kuta) onda Pheonix stavlja svoje vlastito ime i osobu u službu prokazivanja svojeg dotadašnjeg zvjezdanog statusa. Kada se pojavio, Još sam tu izazvao je dosta različite reakcije, pa i one kako se ovim filmom Phoenix pokušava vratiti u zvjezdanu kolotečinu „na prozirno jeftin način“, a neki su išli toliko daleko da su mu uz najnižu moguću kritičarsku ocjenu prišili rečenice poput „Najgora je stvar u vezi sa Još sam tu da uopće postoji.“
  
  Ipak, iako nije riječ o nikakvom remek-djelu niti filmu koji će promijeniti ičije poimanje zabavne industrije ili glumačke profesije, Još sam tu na jednoj (meta)filmskoj razini neuobičajeno iskreno propitkuje taj karnevala taštine, luksuza i ispraznosti. U vremenu kad su glumačke i glazbene zvijezde medijski učitelji mladim generacijama, koje su ih imperativno primorane oponašati, ovakav hrabri izlet je i više nego dobrodošao, pa i ne treba gledati na svaku njegovu slabost, štoviše jer nikako nije riječ o klasičnoj nepodnošljivo patetičnoj televizijskoj ispovijedi neke bivše zvijezde koja pred kamerama kuka o pritisku slave i nerealnim očekivanjima.
  
  U dokumentarnom natjecateljskom programu ZFF-a prikazan je još jedan film čiji sadržaj nadmašuje formu u kojoj je ispričan – Zemlja znanja Saše Bana (ujedno i dobitnik posebnog priznanja žirija) koji prati studensku pobunu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u proljeće 2009. godine i osnivanje Plenuma na kojem se mehanizmima direktne demokracije odlučivalo o svim važnim pitanjima prosvjeda. Sam naslov Zemlja znanja može se tumačiti na dva načina: ironijski, kao potvrda da sama situacija koja je dovela studente da moraju pobunom tražiti svoja prava dovoljno govori koliko se znanje cijeni u našoj zemlji, te kao mala utopijska enklava otpora s ciljem za kojeg su revoltirani studenti spremni izložiti sebe i svoju budućnost.
  
  Besplatno obrazovanje bilo je polazište i ishodište tog revolta, ali pod sloganom Znanje nije roba, studenti Filozofskog šalju jednu širu poruku uperenu upravo protiv neoliberalizacije čitavog društva i svođenje svega i svakoga tek na tržišnu varijablu. Ne pristajući na cjenkanje i trgovanje s moćnicima, studenti su protiv sebe imali čitavu (neo)liberalnu propagandnu mašineriju koja je kao mantru ponavljala da u uvjetima slobodnog tržišta besplatno obrazovanje jednostavno nije moguće. No to je upravo ono što pobunjeni studenti i poručuju sa svojih Plenuma – oni se u svojem sektoru bune protiv takvog društva profita i luksuza, protiv vođenja sveučilišta kao poduzeća i dekana kao menedžera, i besplatno obrazovanje za njih tako ne predstavlja tek uštedu za džepove njihovih roditelja, nego promjenu paradigme čitavog sustava.
  
  Saša Ban, kako i sam priznaje, iako je ispočetka namjeravao kao promatrač sa strane dokumentirati njihovu borbu, kasnije postaje dio nje, a Zemlja znanja filmski doprinos ovoj maloj, ali važnoj revoluciji u zemlji u kojoj je „šutnja postala nacionalna disciplina“.
  
  © Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 25. listopada 2011.

Piše:

Vedran
Jerbić