Jedan od zanimljivih izdanaka suvremenoga korejskoga filma kriminalistički je film i triler. Naoko se koristi konvencijama poznatim iz sličnih američkih i europskih žanrovskih ostvarenja, ali ih povezuje s novim mogućnostima, što znači da se povodi samo za vanjskom fakturom žanra. Drugim riječima rečeno, korejski filmovi ovoga žanrovskoga usmjerenja preuzimaju samo tipove likova i vanjsku formulu: počinjen je zločin, koji istražuje detektiv ili skupina detektiva, javljaju se sumnjivci, međutim, razrješenje engime, kojim je vođena narativna progresija, nije u konačnici uopće bitno pa se često zna dogoditi da zločin ostane nerazriješen, čime se iznevjerava jedan od osnovnih postulata žanra.
Dobar je primjer izvrstan film Sjećanja na umorstvo (Memories of Murder, 2003) Joona-ho Bonga, u kojem dvojica detektiva iz provincije, Park Doo-Man i Cho Yong-koo, istražuju seriju umorstava uz pomoć kolege iz Seula Seo-Tae-Yoona, ali do razrješenja nepoznanice ne dolazi. Stoga Joonu-ho Bongu postavlja neke sasvim druge preokupacije. Njegov je uradak zaogrnut u egzistencijalističko ruho te se poigrava apsurdističkim konceptima, provučen kroz prizmu razmatranja opsesije jednoga čovjeka. Naglasak je stavljen na evociranje atmosfere, a film se vješto, kao što i sam njegov naslov sugerira, poigrava kompleksnim odnosom prošlosti i sadašnjosti. Umorstva su se, naime, odigravala osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je Južna Koreja bila pod strahovladom vojne diktature, čime se također ocrtava složena društveno-politička freska na relaciji prošlost-sadašnjost, koja je prožeta s psihološki nijansiranim portretom glavnoga likova.
Drugi je sjajan primjerak tog trenda, koji stoji uz bok Sjećanja na umorstvo, Majka koju također potpisuje Joon-ho Bong, a dva spomenuta filma, što je i razumljivo, imaju brojnih dodirnih točaka. Obično se smatra da je jedan od bitnih obilježja žanra realizam jer zlo i izvor opasnosti potječu iz naše stvarnosti, a ne iz nadnaravnih pojava, kako je to često slučaj, primjerice, u hororu. Izbor opasnosti time postaje svijet vrlo nalik našemu, s gotovo istovjetnim osobinama, odnosima, pojava, predmetima. Navedeni element realizma Joon-ho Bong širi i učvršćuje pa njegova oba ovdje spomenuta filma imaju snažno realistički oslikanu provincijsku svakodnevicu s gotovo rutiniranim svakodnevnim radnjama i postupcima pa i jedan od detektiva u Majci ističe kako je posrijedi prvo ubojstvo otkad radi u tom gradiću.
Stoga redatelju nije stalo samo do toga da stvori ozračje za svoju priču, nego okruženju pristupa analitički i secira kako život u provinciji tako i klasne razlike. Dojam realističnosti također pojačava parodiranjem, odnosno izvrtanjem nekih od žanrovskih obrazaca. Njegovi likovi detektiva zapravo su sasvim sporedni i bezlični te se ničim ne ističu – niti su posrijedi problematični likovi s vlastitim demonima, kakvi detektivi često znaju biti prikazivani, niti su posrijedi naočiti junaci koji se ističu u svojoj okolini. Upravo suprotno, uočavamo proces svojevrsne deheroizacije i uprosječivanja. Također, prijatelj glavnoga osumnjičenoga Jin-taea (izvrsni Ku Jin), Yoon Do-joon (također izvrsni Bin Won) čita Priručnik za detektive te tijekom filma pokušava nadomjestiti upražnjenu detektivsku funkciju postavši na taj način svojevrsna parodija detektivskoga karaktera, koja pomaže majci da spasi sina od zatvora. Time se u film također unose elementi humora koji su dobro balansirani s napetošću te na trenutke vrlo mračnim ozračjem priče, čime se stvara poprilično zanimljiv i neobičan utisak.
Redatelj se poigrava i efektom monotonije, koji je također bitan za žanr. U svijetu koji prikazuje ništa se zanimljivo i neobično ne događa, a likovi su svedeni na puko životarenje. Sugestivno je to prikazano kroz neprestano ponavljanje triju situacija – majke u njezinoj trgovini, kako neprestano sjecka začinsko bilje ili ilegalno provodi akupunkturu; obiteljskoga ručka majke i sina koji se uvijek odigrava prema istoj šabloni te spavanja majke i sina u istom krevetu, čime je jednodnevni ciklus zaključen. Ovaj efekt monotonije dodatno pojačava egzistencijalistički štih kojim autor ponovno nastoji zaogrnuti svoj uradak, svodeći životne putanje svojih protagonista na puko i bezlično ponavljanje lišeno ikakvih promjena i zanimljivih trenutaka.
Joon-ho Bong vrlo je vješt redatelj koji gotovo savršeno vodi priču i slaže narativnu strukturu, polagano i odmjereno, pa ritam filma također pridonosi spomenutom evociranju monotonoga kretanja. Međutim, u filmu je prije svega naglasak na razvedenoj psihologizaciji lika majke te, ponovno, razmatranju apsurdističkih ideja, koje se očituju paradoksalnim otkrićem u završnici, kojim se u potpunosti zaokružuje psihologija njezina lika.
Ne bi bilo pretjerano za reći kako je posrijedi jedan od najupečatljivijih i najrazrađenijih majčinskih likova koji smo na filmu mogli vidjeti u posljednjih desetak godina, ako ne i više. Dobar dio zasluga otpada na izvrsnu kreaciju Hye-ja Kim koja je lik majke učinila životnim te zaogrnula svoju interpretaciju dostatnom dozom ambivalencije: s jedne je strane posrijedi neugledna sredovječna žena, a s druge, iza primarnoga portreta, probijaju mnogo mračniji akcenti jer je posrijedi osoba čiji zaštitnički porivi priječe sinu bilu kakvu mogućnost ostvarivanja slobode. Njezina interpretacija također je zaogrnuta primjesama sjete i melankolije, a s druge strane iz nje probija prijeteća opsesivnost, očito, jedan od toposa karakterističnih za redateljeve likove.
Razmatrani lik, zbog svoje kompleksnosti, postaje mnogo više od portretiranja majke koja će učiniti sve da zaštiti sina jer Joon-ho Bong nastoji secirati mračne predjele majčinske odanosti. Ranije spomenuta scena s krevetom zanimljiv je simbol, koji ide s onu stranu incestnoga te sugerira nediferencirano, predkulturno jedinstvo majke i djeteta. Jedno ne postoji bez drugoga pa majka ide toliko daleko da postaje isto što i sin kako bi ga slijepo i nekritički zaštitila.
Fotografija Kyunga-Pyo Honga neprestano balansira između mračnoga i svijetloga također sugerirajući dvije razine majčina karaktera – neugledna, brižna i vrijedna majka s jedne strane, a s druge stane mračna majka krokodil koja ne pušta dijete i prijeti njegovim proždiranjem. Istovremeno, fotografija pridonosi i noirovskom ozračju filma. Pažljivo komponirani, mahom dugi kadrovi, u kojima se često prikazuje majčino lice, u kombinaciji s odmjerenim redateljevim stilom, uspijevaju stvoriti sugestivnu atmosferu koja održava pozornost gledatelja tijekom dva sata trajanja filma.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 12. listopada 2011.
