Sinestezija slike i zvuka

Irena Paulus, Kubrickova glazbena odiseja, Pozitiv film, Zagreb, 2011.

• Irena Paulus jedna je od rijetkih autorica koja se studiozno, znalački i dugi niz godina sustavno bavi filmskom glazbom. Nakon mnoštva tekstova u raznim publikacijama te dvije objavljene knjige, pred nama je iznimno vrijedno monografsko izdanje posvećeno glazbi u filmovima kultnog redatelja Stanleyja Kubricka. Izvorno nastala na temelju magistarskog rada, ali pisana ponajprije za publiciranje, ova knjiga kronološki je presjek i svojevrsno putovanje kroz Kubrickovu filmsku odiseju. Ona, kao što naglašava autorica, ponajprije prati sazrijevanje i evoluciju Kubrickova odnosa spram glazbe, svagda imajući na umu specifičnost njegova opusa, koji se u mnogome razlikuje od opusa drugih velikana filmske umjetnosti.
  
  Naime, tema je kompleksna jer se Kubrick vrlo često (a u nekim ostvarenjima i u potpunosti) koristio originalno nefilmskom, dakle klasičnom glazbom, oslanjajući se na izvornu filmsku partituru samo u svojim ranijim filmovima. Iako nije imao osobito muzičko obrazovanje, pedantan i perfekcionist kakav je bio, svaki je film snimao imajući u vidu njegovu auditivnu komponentu, što se detaljno analizira u ovoj knjizi. Temeljna je Kubrickova inovacija, smatra autorica, njegovo krajnje individualizirano povezivanje glazbe i prizora, možda ponajbolje vidljivo u 2001: Odiseji u svemiru, koja nije posebna samo zbog iznimno sugestivne vizualnosti, nego i zbog načina „na koji se ta vizualnost pretvara u glazbenost“.
  
  Pomnom analizom Kubrickovih ostvarenja, Irena Paulus doći će do zaključka da je odabir klasične (a kadšto i namjenski skladane) glazbe vrlo pomno određen, te da ništa nije prepušteno slučaju – Kubrick je jedan od rijetkih redatelja koji je u montaži materijal usklađivao s glazbom, a ne obratno, kao što se to obično čini. Autoričin pothvat utoliko je bio veći: o Kubricku je napisano bezbroj članaka i knjiga, o glazbi nešto manje, ali gotovo ništa o cjelovitom audiovizualnom dojmu, o preciznoj sprezi zvukovne i vizualne komponente. Zadatak je tim teži jer je sa skladanom filmskom glazbom lakše: analizira se glazba, zatim scena, pa procijeni koliko glazba odgovara prizoru. No, kako pisati o klasičnoj glazbi u filmu?
  
  Da bi se uspješno odgovorilo na to pitanje, potrebno je prije svega detaljno analizirati sve filmske komponente: pokret u prizoru, gestikulaciju, boju u kadru, scenografiju, kostimografiju, montažu... i nakon svega toga analizirati na koji se način ove sastavnice uklapaju u muzikološki kontekst. Trud koji je autorica uložila vidljiv je u svim segmentima, u detaljnim razmatranjima montažnih prijelaza koji vjerno slijede glazbenu strukturu i misao, od opozicije glazbe i prikazanoga, preko korištenja začudno zabavne glazbe u ozbiljnim sekvencama (i obratno), pa sve do originalnog i genijalnog kršenja kanona (i nepisanih pravila) o korištenju filmske glazbe.
  
  Sugestivnost začudne glazbe (suvremeni skladatelji), montažni rezovi savršeno usklađeni s partiturom te znalačko poigravanje s prizornom i ne-prizornom glazbom, samo su neke od odlika koje Paulus pronalazi i analizira u redateljevim djelima. Tu su i razne transfiguracije glazbeno-filmskih postupaka, kao i tzv. skladanje montažom, ali i originalno korištenje lajtmotiva (bio on melodija, akordička progresija ili ritamska struktura) koji se povezuje s nekim likom, prizorom ili situacijom. Zato Kubrickovo odbijanje klasične filmske partiture nauštrb već postojećih kanonskih djela klasične muzike nije bilo uzrokovano čistim redateljskim egom (koji je kod Kubricka bio prilično izražen), nego je doista bilo uvjetovano željom da glazba ne bude samo podloga ili potpora slikovnom materijalu, nego aktivan sudionik cjelovitog filmskog doživljaja.
  
  Autorica Kubrickovu inovativnost dijelom objašnjava i time da je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća filmsku glazbu obilježio raspad studijskog sustava te da je shodno tome došlo do novog promišljanja glazbe i korištenja različitih glazbenih žanrova. S obzirom na to da je o glazbi uvijek razmišljao u kontekstu filma, a ne izvan njega te da se njegovo pažljivo slušanje glazbe odražava u praćenju glazbenih cjelina putem montažnih prijelaza, pokreta kamere, mizanscene, itd., neka od Kubrickovih ostvarenja doista su audiovizualna remek-djela, magična sinestezija slike i zvuka.
  
  Ova knjiga jedinstveno je štivo u domaćoj filmologiji, jer dubinskom analizom na originalan način obrađuje zanimljivu i dosad neistraženu temu, a dodatna joj je vrijednost što za njeno čitanje nije potrebno akademsko poznavanje muzikologije tako da je mogu pratiti i čitatelji koji imaju temeljno znanje osnova klasične glazbene literature.
  
  © Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 17. listopada 2011.

Piše:

Tonči
Valentić