Opjevano selo

Branko Ištvančić: Poetski dokumentarizam Zorana Tadića, Artizana, Zagreb, 2010.

• Prije dvije godine u izdanju Hrvatskog filmskog saveza objavljena je knjiga tekstova Zorana Tadića naslovljena Ogledi o hrvatskom dokumentarcu, u kojoj je autor nastojao iznijeti neke teorijske refleksije i praktične primjere iz povijesti domaće dokumentarne produkcije. Pišući artikuliranim esejističkim stilom, Tadić je u toj knjizi iznio dvije glavne teze: dokumentarac je najvažnija filmska vrsta, primarna u svakom smislu te riječi; ona bilježi život i piše povijest, te je naposljetku i svaki igrani film također neka varijanta dokumentarnog. Drugo, dokumentarni je film danas zanemaren, kako s obzirom na trenutnu produkciju, tako i u pogledu njegove teorijske recepcije i historiografskog bavljenja njime. Nedavno je iz tiska izašla i studija u cijelosti posvećena Tadićevu dokumentarnom opusu, a autor joj je Branko Ištvančić, također filmski redatelj. U toj knjizi autor se primarno fokusira na glavnu odliku Tadićevih ostvarenja, koja je vidljiva i u naslovu: poetski dokumentarizam.
  
  Smatrajući da se Tadić odricao „uobičajenog socijalno-pamfletističkog i televizijsko-reportažnog karaktera s pomoću škrtog redateljskog postupka“, Ištvančić visoko vrednuje poetski izričaj koji je Tadić ostvarivao minimalističkim pristupom snimljenoj građi te jedinstvom teme i postupka. S obzirom na to da su kriteriji istinitosti, autentičnosti i elementarne uvjerljivosti ključni za njegov opus, logično je njegove dokumentarce nazvati poetski dokumentarnima. Ištvančić se u knjizi bavi četirima filmovima: Poštar s kamenjara, Druge, Pletenice i Dernek, precizno ih analizirajući s filmološke, historiografske, estetske, ali i osobne perspektive, time što u tekstu obilato navodi Tadićeve citate, pa čak i verzije scenarija za spomenute filmove koji se bez sumnje ubrajaju u sam vrh hrvatske dokumentaristike.
  
  Iako opsegom nevelika, knjiga je podijeljena u čak osam poglavlja, od kojih se neka bave teorijskim načelima dokumentarnog filma kao takvog i rekapitulacijom njegove povijesti (čak i u svjetskom kontekstu), dok se u narednima propituju sama srž scenarija dokumentarnog filma te sadržajno-oblikovna svojstva filmskog zapisa u Tadićevim filmovima, kao i dramaturško-oblikovna svojstva drugih dokumentarista. Ištvančić polazi od teorijsko-povijesnog konteksta prema konkretnim analizama filmova, a pritom je veoma značajno (kako je to ispravno primijetio jedan filmski kritičar) da su svi Tadićevi dokumentarci ruralni, dok su igrani filmovi (a Tadić ih je snimio ukupno sedam) svi odreda urbani.
  
  To je važno jer je upravo ruralni ambijent Tadiću omogućio poetski pristup temi koja bi bila nemoguća u gradskom ambijentu – primjerice, u sjajnim Drugama, filmu gotovo nijemom, bez dijaloga, a s toliko snažnom i dojmljivom atmosferom ruralne samoće, ili pak u Pletenicama, stilski i tematski srodnom najboljim Golikovim ostvarenjima. To nisu tek puki dokumenti jednog vremena, neka vrsta etnografskog kurioziteta, nego navlastita poetska-remek djela, impresionistički dokumentarci u kojima se snimke koriste kako bi se njihovim sklopom dočarao određeni doživljaj svijeta. Ukratko, rezultat je svojevrsna poetska istina koja nadilazi klasičnu reportažnu matricu bilježenja tipske istinitosti, odnosno nepatvorene autentičnosti.
  
  Ištvančić naglašava osobni Tadićev stav spram snimljenog materijala, primjerice kad za Dernek kaže da nije želio s visoka i cinično prikazati detalje jedne arhaične, pa i primitivne seoske zabave, niti lamentirati nad svijetom što odlazi, nego ponajprije samozatajno svjedočiti „o jednoj neshvatljivoj čovjekovoj ukorijenjenosti u zemlju, u kamen, ma koliko taj kamen bio i suh i neplodan i žedan“. Upravo je zato Tadić bio vrhunski dokumentarist, a Ištvančićeva je studija o njegovim filmovima dobrodošlo štivo filmskog redatelja koji je njome pružio solidnu posvetu svom starijem kolegi.
  
  © Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 7. studenoga 2011.

Piše:

Tonči
Valentić