Veselje stvaranja

David Thompson, Altman, Pozitiv film, Zagreb, 2009.

• Teško je zamisliti američku kinematografiju bez Roberta Altmana: iako je vrhunskih redatelja u Americi bilo veoma mnogo (a i danas ih ima dovoljno), tek nekolicina njih uspjela je duboko proniknuti u samu srž američkog identiteta te postati pronicljivi kritičar i nepotkupljivi kroničar američkog društva. Opsežna, četiri stotine stranica debela monografija o Altmanu Davida Thompsona nastala je kao niz razgovora koje je autor vodio s redateljem u kasnijoj fazi njegova života, i opisuje kronološki put od najranijih radova na televiziji pa sve do posljednjeg igranog filma The Company iz 2003. godine. Temeljna je karakteristika većine njegovih filmova izokretanje filmskih konvencija i neprestano odbacivanje klasičnih filmskih pravila, podjednako kad je riječ o tehničkim aspektima, kao i o kritičkom pogledu na američko društvo.
  
  O svemu tome Altman u dijalozima s Thompsonom govori neposredno i iskreno, uvijek naglašavajući kako je snimanje filma za njega ponajprije zabavno iskustvo, što u velikoj mjeri opravdava i golem opus od tridesetak igranih filmova te brojnih televizijskih filmova, serija i reklama. Pravi filmofili, ali i površni poznavatelji njegovih filmova složit će se da je osnovna odlika njegova redateljskog habitusa potkopavanje ispraznih mitova, od lažne slave Divljeg Zapada (Kockar i bludnica, Buffalo Bill i Indijanci), preko country glazbe (Nashville), ispraznog bogatstva (Gosford Park) te, naposljetku, prividnog holivudskog glamura iza kojeg se skriva beskrupulozna zloba i sajam taštine (Igrač, Kratki rezovi, Prêt-à-Porter). Uz tu karakteristiku, još je jedno bitno obilježje njegova opusa velika raznolikost tema i žanrova: Altman nije, što se jasno zapaža iz razgovora koje vodi s autorom, bio osobito izbirljiv kad je riječ o preuzimanju novih projekata: snimao je sve, od inovativnih obrada klasika žanra (Dugi oproštaj), preko multi-karakternih i multi-narativnih ekstravaganci (M.A.S.H.) pa sve do intimnih, gotovo metafizičkih drama (Tri sestre, Priviđenja).
  
  S obzirom na to da je najkreativnije razdoblje redateljeva opusa smješteno u sedamdesete godine prošlog stoljeća te da su upravo tada njegovi filmovi na najbolji način komunicirali s publikom, velik dio prostora u knjizi posvećen je upravo tom razdoblju, kad je Altman duhovito i analitički secirao neprikosnovene američke mitove, no svagda imajući na umu i njihov komercijalni učinak (najveći broj filmova koje je snimio, kao i televizijskih serija, imao je sasvim solidnu zaradu). U osamdesetima se više posvetio analizi američke političke scene i kritičkog propitivanja načina njezina djelovanja, a završna faza njegove karijere vratila se na sam početak i ishodište – kritiku holivudskog sustava zvijezda i nevjerojatnog licemjerja čitavog naizgled glamuroznog sustava famozne tvornice snova. Knjiga obuhvaća i analizira većinu njegovih ostvarenja, a dijalozi su uglavnom kratki, dinamični i sažeti te otkrivaju Altmana kao čovjeka izvrsnog pamćenja i smisla za detalje.
  
  Filmski obrazovanijim čitateljima bit će zanimljivo pročitati kako je tehnički osmišljavao pojedine filmove i rješavao probleme vezane uz objektive i zvuk (u razdobljima kad je za to trebalo mnogo više inovativnosti nego danas u doba digitalne tehnologije). Kroz čitavu knjigu provlači se gomila imena, brojni Altmanovi suradnici i prijatelji, no bez pretjeranog zadiranja u redateljev privatni život. Dojmljive su i anegdote sa snimanja, a najzanimljivije je otkrivanje načina redateljeva rada: Altman je većinu filmova improvizirao na temelju scenarija, puštajući glumce da sami odrade scene onako kako smatraju da je najbolje, i nije se previše opterećivao određenim scenografskim ili kostimografskim ograničenjima. Otuda i njegova izuzetna autorska plodnost i sposobnost da snima gomilu filmova vrlo različitog profila i tematike. Konačni dojam knjige (prevoditelj s engleskog je Vedran Pavlić) upravo je takva beskrajna lakoća i zaigranost osebujne autorske ličnosti s vrlo izraženim egom i ljubavlju spram redateljskog posla: „Najvažnije je raditi. Snimanje filmova uspoređujem s gradnjom dvorca od pijeska. Za mene je pravo veselje u svemu tome, da je to samo zabava, i ništa više.“
  
  © Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 7. listopada 2011.

Piše:

Tonči
Valentić