Iskreno i intimno

Danusia Stok, Kieślowski, Pozitiv film, Zagreb, 2009.

• Još jedna u nizu knjiga izdavačke kuće Pozitiv film posvećena je velikom redatelju, Poljaku Krzysztofu Kieślowskom, jednom od najznačajnijih autora u zlatnom razdoblju poljskog filma. Iako široj publici poznat ponajprije po kasnijim ostvarenjima (serija Dekalog, potom Kratki film o ubijanju i Kratki film o ljubavi, Veronikin dvostruki život, trilogija Tri boje), Kieślowski je već do sredine osamdesetih bio značajno redateljsko ime, portretirajući sumornu poljsku socrealističku svakodnevicu. Kao i brojni drugi autori na Zapadu i Istoku, Kieślowski je karijeru započeo kao dokumentarist, tražeći priliku za prvo igrano dugometražno ostvarenje. Iako u osnovi politički angažirani, svi njegovi filmovi govore o pojedincima, istovremeno snažno i dojmljivo odražavajući političku klimu svog vremena. Zbog toga nije nimalo slučajno da je Kieślowski svoje igrane filmove snimao po dokumentarističkim načelima, s obzirom na to da ih razvija oko neke ideje, a ne radnje. Iako nastala na temelju razgovora koje je autorica vodila s redateljem od 1991. do 1993. godine, knjiga se više doima kao autobiografska ispovijed, nego kao klasična zbirka intervjua: pratimo autorov životni i profesionalni put ispripovijedan u prvom licu, što daje mnogo snažniji i koherentniji dojam nego da je sastavljena kao niz fragmentarnih pitanja i odgovora.
  
  Za puno razumijevanje konteksta autorica knjige naglašava iznimno važnu ulogu filma u Poljskoj tijekom šezdesetih i sedamdesetih, jer je njegov utjecaj bio izravan i vizualan; mogao je ponuditi simboličke i skrivene poruke koje su ponekad izbjegle strogu cenzuru. Ukratko, razvijen je filmski kôd koji je publika vrlo dobro razumjela, a cenzori ga nisu mogli suzbiti. Stoga su i dokumentarni i igrani filmovi prerasli u društvenu svijest ljudi, a za razumijevanje opusa Kieślowskog također je značajno da se dokumentarni film nije smatrao manje vrijednim, nego ravnopravnim igranom filmu. Na tu će se temu Kieślowski više puta vraćati u svojoj autobiografskoj ispovijesti, žaleći se što je filmove bilo lakše snimati u poljskom komunizmu nego na Zapadu devedesetih: unatoč cenzuri, komercijalni pritisci nisu bili toliko jaki, a filmsku je industriju u cijelosti financirala država.
  
  Kieślowski je redatelj, ali ponajprije europski autor, i to se osjeti na svakoj stranici ove knjige. Neprekidno kritički preispitujući kvalitetu svojih filmova, a opet zadržavajući dovoljnu količinu ega da bi i dalje nastavljao snimati, on u brojnim poetski intoniranim pasažima vjerno i vrlo plastično dočarava atmosferu snimanja filmova u Poljskoj toga doba. Ne libi se ni intimnih pripovijesti iz djetinjstva, propitivanja političke situacije, gubitka mnogih prijatelja, duhovnog i materijalnog siromaštva onog vremena. To je klasična istočnoeuropska samokritičnost spram tog uzbudljivog, ali i nadasve tegobnog posla: „Snimanje filmova ne znači publiku, festivale, kritike, intervjue. Ono znači svakodnevno ustajanje u šest ujutro. Znači hladnoću, kišu, blato i nošenje teške rasvjete. To je zahtjevan posao i sve ostalo, u određenom trenutku, mora mu se podrediti, uključujući i obitelj, emocije i osobni život.“
  
  Takvu nit razmišljanja o filmskom poslu teško bismo našli u bilo kojoj biografiji američkih redatelja. No, Kieślowski je, kao što to prikazuje i naznačuje Danusia Stok, po naravi pesimist: „Svi mi filmaši, s grimasama koje navlačimo, s novcem koji trošimo na filmove i koji zarađujemo, s pretenzijama da pripadamo visokom društvu, često smo svjesni u kojoj je mjeri naš posao apsurdan.“ Stoga je i logična transformacija od ranog dokumentarnog portretiranja mirnih pojedinaca koji su se kao žrtve našli u žrvnju političkih previranja prema poetsko-metafizičkoj apstrakciji, pitanjima o smislu ljubavi, zadovoljstva i života. Tijekom cijele redateljske karijere Kieślowski je neprekidno postavljao takva pitanja, trudeći se na njih naći odgovore, iako je od početka prema tome bio pesimističan: „Cilj je uhvatiti ono što se nalazi unutar nas, ali ne postoji način da se to snimi. Tome se samo možete približiti.“ (Auto)biografija ovog velikog redatelja (na hrvatski ju je s engleskog preveo Vedran Pavlić) pokušaj je vrlo iskrenog i intimnog suočavanja s tim pitanjem, a njena je vrijednost u tome što se autor tom unutarnjem prostoru duha ipak uspio približiti.
  
  © Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 18. listopada 2011.

Piše:

Tonči
Valentić