O ljudima i ... štakorima

Josef, red. Stanislav Tomić

• 
  
  Čovjek je poput štakora. Ništa ljudsko štakoru nije strano, a bome niti čovjeku nije daleka sudbina ovog dugorepog glodavca, širitelja svih mogućih bolesti i zaraza. Čovjek je čovjeku, vrlo često, štakor. Sjetimo se i Papićeve adaptacije djela Stanislawa Lema, poznate kao Izbavitelj (1976)! Jedan drugi Stanislav, vrlo zreli debitant Tomić, započinje svoj dugometražni prvijenac upravo štakorima. Oni jure uzanim prolazima/rovovima, u svojoj instinktivnoj užurbanosti ponekad se sretnu jedni s drugima, lagano se onjuše i… nastave dalje. Svatko svojim putem… I tako sve do… rata. Tada jednostavno, kako bi preživjeli, jedu jedni druge!
  
  Najugodnije iznenađenje ovogodišnjg Festivala u Puli, film Josef Stanislava Tomića, cijeli svoj postav duguje ovoj bliskosti ljudi i štakora. Ratna drama, smještena negdje u Galiciju 1915. godine, govori o neshvatljivoj okrutnosti vojevanja i neobjašnjivoj surovosti ljudsko-životinjske naravi. Nakon prologa – u kojem caruju već spomenuti štakori – dugi uvodni kadar dojmljivom nas vožnjom dovodi do glavnih aktera filma. Naime, natporučnik ruske vojske vrši egzekuciju još živih neprijateljskih, austro-ugarskih vojnika. Igrom usuda, međutim, pištolj zatajuje, i ubilačka nakana nije dovršena. Vojnik u kojeg je ciljano preživljava.
  
  „Svijet jest sve što je slučaj“, reći će Ludwig Wittgenstein, i sam sudionik Prvoga svjetskog rata. Ovaj će slučaj poštedjeti zbunjenog austrijskog vojnika. Slučajno preživjeli, taj će vojak odjenuti odoru poginulog unter-oficira, što će mu donekle produljiti život. No Josef – jer tako se zvao poginuli – tek je hodajući mrtvac. Taj će se zombi inkarnirati i kroz druge likove, stvarajući – legendu. Tomićev film temelji se na originalnom scenariju Maria Marka Krcea. (Iako je izvorno dramaturški uobličena, priču o porijeklu bravara Josipa već sam prije čuo. Jer, ljudi vole priče, vole legende i mitove.) A upravo legende i mitovi posjeduju simbolički potencijal, podatan baš filmskome uobličavanju. Tko je Josef?
  
  Josef je svojevrstan svakogović (ili, pak, nikogović). Njegov je lik u kulturi prisutan još od srednjevjekovnih misterija i mirakula. Znan je kao Jedermann. Svojevrsni će pandan imati i u literarnom junaku Jaroslava Hašeka. Dobri vojak Švejk inkarnacija je neuništivog, zdravorazumskog prkosa tzv. malog čovjeka suočenog s užasima Prvoga svjetskog rata. Josef (u prvom utjelovljenju, Neven Aljinović Tot) je, dakle, zbunjeni vojak hrvatskog podrijetla, u vojsci K und K monarhije na njezinu izdisaju. Susret s drugim kajkavskim istonarodnicima na bojnim poljima Galicije prizvat će iz sjećanja i neke druge literarne junake. Namah, na pamet mi padaju likovi Miroslava Krleže.
  
  Mladi, iz austrijske vojske prebjegli hrvatski književnik, neke će svoje rane radove nasloviti Legendom, ali i Hrvatskim bogom Marsom. Tako će Tomićev (ali i Krceov) film sebi osigurati i bolje nasljeđe hrvatske umjetničke prošlosti. No, Josef ide i dalje. Svojim će narativnim složajima, dijegetskom i sižejnom strukturom otvoriti i neka druga pitanja. Primjerice: tko je, ustvari, bio Josip Broz? No, da ne otkrivam previše o fabularnom suspenseu filma. 
  
  Ipak, sada treba ponešto reći i o vještini sklapanja filmsko-dramaturške osnovice Josefa. Stanislav Tomić vrlo umješno vodi filmsku priču. Supostavljajući velik broj likova suočenih s ratnim užasima, on im uspijeva, barem i skicom, odati počast naznakama pune karakterizacije. Jednako tako, svojim osjećajem za kompozicije kadra, Josef je film koji ne samo što otkriva vizualno nadahnuće autora nego i daje sugestivan ocrt jednog ključnog razdoblja i prostorâ koji su duboko povijesno predodredili i sam usud hrvatske nacije.
  
  Vječno topovsko meso, Hrvati su ovdje unovačeni kako bi ratovali za sasvim im misteriozne interese austrijske vojne mašinerije. Druga inkarnacija Josefa tako će postati austrijski natporučnik Tiffenbach (Alen Liverić), koji se ne libi egzekucije upravo hrvatskih domobrana. (Jer, nisu Hrvati u povijesti strahovali tek od srpske vojske i žandarmerije. I uljuđena Austro-Ugarska Monarhija uzimala je danak u hrvatskim sudbinama.) Tomić i Krce tu su i više negoli politički korektni. 
  
  No, da se vratim eminentno filmskim kvalitetama Josefa. Osim bezbolno prošivene narativne niti, Tomićev uradak i svojim sveukupnim ozračjem sugestivno drži pozornost gledatelja. U svakom trenutku akcijski dinamično postavljen i u svojim sporijim dijelovima film – kroz predahe od bitaka i prolijevanja krvi – suptilno uokviruje atmosferu izgubljenosti ljudskih sudbina u sveopćem kaosu. Suprotstavljene vojske ne sastoje se od ideološki indoktriniranih jedinki, nego su one doista (i doslovno!) od krvi i mesa! Njihov je habitus ispunjen u svakodnevnoj izloženosti gubitku gologa života. Nasuprot tomu, nije apsurdno, ljudi u ratu žive punim intenzitetom(?)! Jedino što je taj životni intenzitet blizak onome životinjskome. „U se, na se i poda se.“ Uz ratnu mašineriju, tako, žene će biti zauzete tek brigom za svoje muškarce. Ženke se podaju svojim mužjacima! Jedna od takvih ženki, Ukrajinka (Sandra Lončarić Tankosić), povratit će u život austrijskog časnika, tek da bi ga seksualno iskoristila, a na kraju ga predala Rusima i Čerkezima uz naknadu od jednog konja!
  
  Finale filma donijet će preokret, ne samo u ratnoj sreći nego i u fabularnoj dosjetki, koja nosi i dobar dio same zanimljivosti Josefa. Nakon što Austrijanci zauzvratno potuku Ruse, gine i drugi Josef (Liverić). U želji za očuvanjem vlastita života, ruski natporučnik Serjoža (Dražen Šivak) preoblači uniformu i postaje novim nositeljem naslovnog imena filma. No, ime je sada malo preinačeno. Josef postaje Josip. Ovaj Josip sada sjeda u kamion s novim austrijskim kameradima. Među njima, ulazi i u razgovor s jednime koji karakteristično brije brkove pa je ovo dosjetka uz asocijaciju na malog austrijskog kaplara koji će tragično predodrediti Drugi svjetski rat! Svi zajedno idu na novu bojišnicu, a Josef i u legendu! Thompsonov meket zaokružuje film. 
  
  Stanislav Tomić vrlo je zrelo uobličio svoj dugometražni filmski prvijenac. Josef ima sve karakteristike punokrvnog akcijskog filma, a ratno mu okružje služi i za suptilno ocrtavanje besmislenih, agresivnih ljudsko-životinjskih nagona. Ako želimo potražiti i neke mane filma, to neće biti jednostavno. Možda tek zbrzanost nekih sekvenci, koje su se mogle razviti dramski i emotivno nadahnutije. (Primjerice, Liverićev odnos prema Ukrajinki, te nerazvijeno potencijalno bratstvo duša, koje slutimo između Serjože i čerkeskog vođe, kojeg, opet nadahnuto, tumači Ivo Gregurević).
  
  Sve u svemu, Josef je film koji među ovogodišnjim pulskim takmacima, možda ponajprije treba vidjeti u kinu. Dinamično režiran, montažno sjajno posložen, a u suspenseu obilježen i političko-apokrifnom dosjetkom te igrom slučaja, Tomićev uradak plijeni i jednom, tek naoko samorazumljivom poukom. A ta je: Čovjek je čovjeku štakor. Jer, čovjek = Rattus Norvegicus (The Stranglers, 1977). Njegova štakorska egzistencija uništava sve ono ljudsko u njemu. A ratovi uništavaju ljude, dok štakori ionako uvijek nekako prežive…
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 7. listopada 2011.

Piše:

Marijan
Krivak