
„I u mračnim vremenima se pjeva. Pjeva se o mračnim vremenima.“ – tim riječima Bertolta Brechta završava španjolski film Prekinuta šutnja Montxa Armendáriza, tragična priča o ljubavnicima u frankističkoj Španjolskoj osuđenima na život u sjeni fašističke mašinerije, koja i u idličnom mjestašcu negdje u planinama svojim okrutnim kandžama trga sudbine na neprepozntaljive komadiće. Armendárizov film uvodi nas u svakodnevicu obilježenu strahom i iščekivanjem, stalnim pitanjem tko će biti sljedeći, istovremeno portretirajući nametnuti suživot, koji od svakoga iziskuje igranje uloga i pristajanje na brojne kompromise.
Glavna je junakinja djevojka Lucia, koja se vraća u rodno mjesto u zimu 1944. godine, i zaljubljuje se u Manuela, mladog kovača koji pomaže gerliskim borcima u borbi protiv fašista, koji čvrsto drže selo pod svojom komandom. Dani prolaze u čekanju na vijesti o nestalim sugrađanima, a svaki dolazak falangista iz ophodnje donosi sa sobom smrt i strepnju tko je ovoga puta nesretnik ispod crnog pokrova. Posebno je okrutna scena u kojoj lokalni fašistički oficir tjera mladića da popije čitavu bocu octa u usijanoj atmosferi jedine gostionice u selu, u kojoj su svi prisiljeni sjediti jedni uz druge, te ona u kojoj falangistički špijun prokazuje republikance u okupljenom mnoštvu pošteđujući upravo Luciju nadajući se da će mu ukazana milost otvoriti put prema njezinoj postelji. 
Autor bira melankolični ugođaj uokviren olovno sivim nebom i izolacijom malog mjesta, istovremeno ustrajavajući na sporom ritmu i rustikalnoj scenografiji, koja naglašava težak socijalni položaj protagonista. Rezultat je pomalo sanjiva poema o uništenim životima, spaljenim ognjištima i nesretnoj ljubavi, koja na trenutke djeluje emocionalno impresivno, dok se u nekim dijelovima gubi u scenarističkom blijedilu i neskrivenoj crti patetike. Španjolski građanski rat i frankistička diktatura poslije našli su svoje mjesto u svjetskoj književnosti (od Hemingwaya do Malrauxa), slikarstvu (Picasso) i u sedmoj umjetnosti, i oduvijek je postojala romantičarska crta s kojom je opisivana borba između republikanaca i fašističke mašinerije s nedvojbenim tragičnim prizvukom sloma jedne revolucije, poput sna razbijenog na tisuće komadića koji su se rasuli čitavim univerzumom umjetnosti 20. stoljeća i svako malo netko nabasa na jedan od njih.
Prekinuta šutnja filmsko je iskustvo koje spaja poratnu priču i ljubavnu dramu, a upravo je ova potonja slabija karika filma. Predvidljivi odnos između Lucie i Manuela utrpan u stereotipne okvire (koje prekida tek jedna scena u kojoj Lucia shvaća kako ju je Manuel prevario), u konačnici ne donosi ništa opipljivo u samu priču (u tom kontekstu puno su življi odnosi između sporednih likova), a dobrano narušava uspješno evociranu atmosferu nemira i iščekivanja unutar sama gradića. Galerija sporednih likova portretirana je s dozom naturalizma, karakteri prepuni sjete i žara, spremni na žrtvu i boj, oslikani su s neskrivenom dozom nostalgije i sentimenta, poput posvete svijetu naših djedova, koji sve više izumire ustupajući mjesto hladnoj, bešćutnoj modernizaciji.

Ljubav Lucije i Manuela u tom kontekstu nije samo trenutna strast, njihovo poznanstvo seže još iz djetinjstva i te spone sjećanja i razočaranja vežu ih sve do kraja puta. Posljednja scena, u kojoj Lucia odlazi autobusom sa suzama u očima, nije tek bijeg iz rodnog sela, njezin povratak i odlazak dio su iste borbe – Lucia u tugaljivom autobusu simbol je Španjolske bačene na koljena, one koja se bori unutar i izvan domovine i koja se nikada neće pomiriti s fašističkom sudbinom. Ona ne odlazi svojom voljom, istjerana je i protjerana, sa srcem koje krvari i rukama izmučenim teretom koji je prisiljena nositi od toga dana do kraja života.
No, kako kaže Brecht, a citira Armendáriza, „i mračna vremena imaju svoje pjesme, tjeskobne i tugaljive, ali snažnih stihova koji će nadživjeti tmurne dane, i koje će generacije poslije ispjevati u čast svima koju su ih proživljavali“. Prekinuta šutnja Montxa Armendáriza jedna je takva pjesma koja djelomično uspijeva ponuditi zavidnu razinu emocionalne angažiranosti i epsku nijansu izmučenog mikrokozmosa, dok s druge ipak ostaje u okvirima prosječnog filmskog uratka, obilježenog brojnim scenaristčkim slijepim ulicama.
© Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 4. listopada 2011.
