Pjesma o mračnim vremenima

Ciklus španjolskog filma, Art-kino Metropolis, Zagreb: Prekinuta šutnja (Silencio roto), red. Montxo Armendáriz

  • Prekinuta tišina (Silencio roto), red. Montxo Armendáriz

    „I u mračnim vremenima se pjeva. Pjeva se o mračnim vremenima.“ – tim riječima Bertolta Brechta završava španjolski film Prekinuta šutnja Montxa Armendáriza, tragična priča o ljubavnicima u frankističkoj Španjolskoj osuđenima na život u sjeni fašističke mašinerije, koja i u idličnom mjestašcu negdje u planinama svojim okrutnim kandžama trga sudbine na neprepozntaljive komadiće. Armendárizov film uvodi nas u svakodnevicu obilježenu strahom i iščekivanjem, stalnim pitanjem tko će biti sljedeći, istovremeno portretirajući nametnuti suživot, koji od svakoga iziskuje igranje uloga i pristajanje na brojne kompromise.

    Glavna je junakinja djevojka Lucia, koja se vraća u rodno mjesto u zimu 1944. godine, i zaljubljuje se u Manuela, mladog kovača koji pomaže gerliskim borcima u borbi protiv fašista, koji čvrsto drže selo pod svojom komandom. Dani prolaze u čekanju na vijesti o nestalim sugrađanima, a svaki dolazak falangista iz ophodnje donosi sa sobom smrt i strepnju tko je ovoga puta nesretnik ispod crnog pokrova. Posebno je okrutna scena u kojoj lokalni fašistički oficir tjera mladića da popije čitavu bocu octa u usijanoj atmosferi jedine gostionice u selu, u kojoj su svi prisiljeni sjediti jedni uz druge, te ona u kojoj falangistički špijun prokazuje republikance u okupljenom mnoštvu pošteđujući upravo Luciju nadajući se da će mu ukazana milost otvoriti put prema njezinoj postelji. Prekinuta tišina (Silencio roto), red. Montxo Armendáriz
    Autor bira melankolični ugođaj uokviren olovno sivim nebom i izolacijom malog mjesta, istovremeno ustrajavajući na sporom ritmu i rustikalnoj scenografiji, koja naglašava težak socijalni položaj protagonista. Rezultat je pomalo sanjiva poema o uništenim životima, spaljenim ognjištima i nesretnoj ljubavi, koja na trenutke djeluje emocionalno impresivno, dok se u nekim dijelovima gubi u scenarističkom blijedilu i neskrivenoj crti patetike. Španjolski građanski rat i frankistička diktatura poslije našli su svoje mjesto u svjetskoj književnosti (od Hemingwaya do Malrauxa), slikarstvu (Picasso) i u sedmoj umjetnosti, i oduvijek je postojala romantičarska crta s kojom je opisivana borba između republikanaca i fašističke mašinerije s nedvojbenim tragičnim prizvukom sloma jedne revolucije, poput sna razbijenog na tisuće komadića koji su se rasuli čitavim univerzumom umjetnosti 20. stoljeća i svako malo netko nabasa na jedan od njih.

    Prekinuta šutnja
    filmsko je iskustvo koje spaja poratnu priču i ljubavnu dramu, a upravo je ova potonja slabija karika filma. Predvidljivi odnos između Lucie i Manuela utrpan u stereotipne okvire (koje prekida tek jedna scena u kojoj Lucia shvaća kako ju je Manuel prevario), u konačnici ne donosi ništa opipljivo u samu priču (u tom kontekstu puno su življi odnosi između sporednih likova), a dobrano narušava uspješno evociranu atmosferu nemira i iščekivanja unutar sama gradića. Galerija sporednih likova portretirana je s dozom naturalizma, karakteri prepuni sjete i žara, spremni na žrtvu i boj, oslikani su s neskrivenom dozom nostalgije i sentimenta, poput posvete svijetu naših djedova, koji sve više izumire ustupajući mjesto hladnoj, bešćutnoj modernizaciji.
    Prekinuta tišina (Silencio roto), red. Montxo Armendáriz
    Ljubav Lucije i Manuela u tom kontekstu nije samo trenutna strast, njihovo poznanstvo seže još iz djetinjstva i te spone sjećanja i razočaranja vežu ih sve do kraja puta. Posljednja scena, u kojoj Lucia odlazi autobusom sa suzama u očima, nije tek bijeg iz rodnog sela, njezin povratak i odlazak dio su iste borbe – Lucia u tugaljivom autobusu simbol je Španjolske bačene na koljena, one koja se bori unutar i izvan domovine i koja se nikada neće pomiriti s fašističkom sudbinom. Ona ne odlazi svojom voljom, istjerana je i protjerana, sa srcem koje krvari i rukama izmučenim teretom koji je prisiljena nositi od toga dana do kraja života.

    No, kako kaže Brecht, a citira Armendáriza, „i mračna vremena imaju svoje pjesme, tjeskobne i tugaljive, ali snažnih stihova koji će nadživjeti tmurne dane, i koje će generacije poslije ispjevati u čast svima koju su ih proživljavali“. Prekinuta šutnja Montxa Armendáriza jedna je takva pjesma koja djelomično uspijeva ponuditi zavidnu razinu emocionalne angažiranosti i epsku nijansu izmučenog mikrokozmosa, dok s druge ipak ostaje u okvirima prosječnog filmskog uratka, obilježenog brojnim scenaristčkim slijepim ulicama.

    © Vedran Jerbić, FILMOVI.hr, 4. listopada 2011.
    Prekinuta tišina (Silencio roto), red. Montxo Armendáriz

Piše:

Vedran
Jerbić

kritike i eseji