Svim raspoloživim sredstvima

Zagorski specijalitet, red. David Kapac, Art-kino Metropolis MSU

• 
  
  Kaj je to zagorski specijalitet? Ak` ste, more biti, pomislili da su to zagorski štrukl(j)i, morda orehnjača, digani kolač sa sirom, ili, konkretnije špek, luk i jeger – onda ste grrrrrdo pogrešili. Postoji, bar na filmu u zadnje vrijeme, jedan karakterističniji prehrambeni brand. Radi se, pogađate, o kotlovini. No, radi se u ovome slučaju i o još nečemu. Zagorski specijalitet sobom nosi teret, summa summarum, još jedne uspješnice. I... težak je to teret. Nakon nedavnog – nesrazmjerno kvaliteti preeksponiranog – diplomskog SF- uradka Nevia Marasovića, dobili smo, dakle, još jedan diplomski, žanrovski film. No, ako je SF u Hrvata deficitaran, onda je to zasigurno i horror. Općenito, žanrovski je film nešto što potrebuje svaka kinematografija, pa tako i hrvatska. Međutim, još je potrebnija kvaliteta filmova da bi neka kinematografija doista bila respektabilna. Pomaci su vidljivi, ali...
  
  Još jen`put: kaj je to zagorski specijalitet? Da ne duljimo, radi se o već spomenutoj kotlovini. Samo kaj, hmmm... ta kotlovina sadrži i neke sastojke različite od pajcekovih. Srednjemetražni film Davida Kapca pokazuje zavidnu autorovu svijest o povijesti žanra. Gledajući ga, javljaju se reference, recimo, na serijale Taksaški masakr motornom pilom (Texas ChainSaw Massacre) i Brda imaju oči (The Hills Have Eyes), ali i na žanrovski specifičnije Južnjačku utjehu (The Southern Comfort) te Oslobađanje (Deliverance). Summa summarum, tu je i Šuma summarum! 
  
  Protagonisti su filma igrači paintballa. Već dobro ispitana i prokušana metoda tzv. team-buildinga dramaturškim je okvirom Kapčeva diplomskog rada. I doista, uz rafting, paintball igra ulogu poveznice suvremenog korporacijskog tima. Da bi opstali u predatorskom svijetu, uposlenici i sami postaju predatori! Socijalni je kontekst, dakle, pogođen. No, veći je problem s onim lokalnim. Već poslovično u domaćem filmskom ozračju, Zagorje je slijepa mrlja na karti uljuđene, civilizirane Hrvatske... Hrvatske euroatlantskih integracija! Naravno, ovdje su u i igri i stereotipi o neskladu EU i sira z vrhnjem. (Pada mi na pamet u ovome kontekstu i jedan autentični horor-dokumentarac, Domaće je najbolje /2009/, što ga je u Bednji snimio Slaven Žimbrek. Narodni običaj kolinja djeluje mnogo strašnijim od svega prikazanog u Zagorskom specijalitetu!) 
  
  Dakle, igrači paintballa zateknu se kraj hiže na bregu. Ovaj toponim iz popevki, međutim, krije strašnu tajnu. Familija koja nastanjuje hižu, pokazuje se, iz neobjašnjivih razloga ima kanibalske sklonosti. Zašto? Težak rad i život, izolacija, prkos civilizaciji... što li? Uglavnom, redatelj i scenarist svoju filmsku pripovijest gradi na stravi i užasu. U tu mu svrhu služe sva raspoloživa sredstva. Sugestivna glazba, mistificirajuće ozračje, karikirani likovi... no ponajmanje nedisciplinirana i raspojasana montaža.
  
  Trenuci u kojima protagonistica filma Lea (Ivana Roščić) juri uzbrdo i nizbrdo šumom, ispresijecani su neurotičnim montažnim rezovima koji – slabe strah. Izostaje efekt iznenađenja. A znamo, najviše smo uplašeni onda kada nas neki kadar iznenadi svojom dinamičkim preobratom koja prekida sa smirajem. Jednostavno, dramaturški montažni sklopovi sličniji su video-spotu negoli filmu. Nadalje, zlokobnost likova kanibalizmu sklone zagorske obitelji očigledno je i prenaglašeno karikirana. Njihova je motivacija izostala, pa se isti pretvaraju u horor-lutke na koncu redateljske manipulacije. Na kraju, zbivanja u filmu toliko su zgusnuta da ne stignete predahnuti od vizualnih i zvučnih šokova kojima vas Zagorski specijalitet neprestano bombardira. Ne stignete se prestrašiti nečim, a već dolazi nešto drugo. Iz kvantitete prizora ne proizlazi i namjeravana kvaliteta strašnog učinka.
  
  No, sve je ovo razumljivo, ako ne smetnemo s uma da gledamo srednjemetražni film. U 45 minuta Kapac je želio unijeti sve žanrovske obrasce i – pritom pogriješio. Naime, izostale su finese laganog građenja tjeskobe na kojima počiva žanr. I tako, niti likovi nisu stigli izići iz karikaturalnosti. Ipak, više se bojimo stvarnijih likova od onih iz crtanog filma (a takvima djeluju Zagorci u filmu)! Srednjemetražni i kratkometražni film, jednako tako, zahtjevne su forme. Koliko se teško s njime nositi, ali i koliko se dojmljivi rezultati mogu polučiti, pokazuju dva primjera iz hrvatske kinematografije: primjerice Rastanak (Irena Škorić, 2009), a ponajviše Posljednja pričest (2005) remek-djelo Ivana-Gorana Viteza. Koliko je važno izgraditi dojmljive karaktere, pokazuje upravo ovaj drugospomenuti. Vitez je u duhovitoj, ali i ozbiljno slojevitoj strukturi filma, maltene, iscrtao socijalnu slike Hrvatske u cjelini!
  
  Kapac, naravno, nije imao takve ambicije. Njegovi su dometi mnogo skromniji. Ipak, ne može se reći da Zagorski specijalitet nema i nekih uspjelih momenata. Naspram, primjerice, pretenciozne i prvoloptaške uporabe kamere ribljeg oka, stoji solidan smisao za crni humor i grotesku. Tamo gdje groteska ne prelazi u karikaturu sadržani su i najbolji trenuci Zagorskog specijaliteta. No, što mi je kao gledatelju ostalo u najduljem sjećanju nakon gledanja filma. Što me je najviše prestrašilo? Nisu to bili odsječeni udovi i glave, nije to bio ni jezovit prelazak džipa preko kostiju koje se lome, a bogme nije to bilo niti krvavo zabijanje srpa u vrat nakon seksa na sjeniku. (Da ne spominjem ovdje sablasnu sličnost sižea filma s Vitezovim Šuma summarum, te gotovo identičnost jednoga lika u dva filma!)
  
  Sablasnijim mi se od svih krvavih žanrovskih eskapada činilo ponašanje likova iz paintball-ekipe. Šefova ucjena (Ivan Glowatzky) zaposlenici te bahatost i nepodnošljiva pohota jednog od članova tima (Filip Juričić) dijelom su užasa svijeta u kojem živimo kojeg, osput budi rečeno, nijedan horor ne može prenijeti! Truth is stranger than fiction. Zagorci – iako iskarikirani kanibali – činili su se ljudskiji od paintballovaca. »Još nijeden Zagorec nije prodal vina, (jer) već mu ga je popila vesela (team-building!) družina«.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 30. kolovoza 2011.

Piše:

Marijan
Krivak