Iza sjećanja
Ciklus španjolskog filma, Art-kino Metropolis, Zagreb: Pušionica (Smoking Room), red. Roger Gual i Julio D. Wallovits; U gradu bez granica (En la ciudad sin limites), red. Antonio Hernandez
-
U ciklusu suvremenog španjolskog filma prikazana su dva zanimljiva ostvarenja, oba iz 2002. godine, potpuno različite žanrovske i narativne strukture. Pušionica je malo pomaknuta i neobična priča jednostavna scenarija, ali zanimljivih redateljskih rješenja: u jednoj španjolskoj firmi američki poslodavac zabranio je pušenje na radnom mjestu, čemu se protivi glavni junak filma prikupljajući potpise da se u zgradi otvori soba za pušenje u kojoj će zaposlenici moći na miru uživati u svom poroku umjesto da se smrzavaju na pločniku ili krovu zgrade. Isprva oduševljeni time, kolege postupno odustaju od te ideje i uskraćuju potpise, bojeći se moćnog šefa i suprotstavljanja nevidljivom autoritetu koji upravlja njihovim sudbinama. Strah od mogućeg otkaza ili nazadovanja u karijeri onemogućava protagonistovu zamisao, otkrivajući kako se iza mentaliteta prosperitetnih bijelih ovratnika skriva sebičnost, kukavičluk i zloba.
Ova priča jednostavne fabule odlikuje se iznimno klaustrofobičnom atmosferom: gotovo svi kadrovi snimljeni su po pravilima Dogme, kamerom iz ruke, a prevladavaju gotovo isključivo krupni planovi obogaćeni neprestanim pričanjem (količina dijaloga u filmu doista je zapanjujuća). Redateljski dvojac snimio je film s vrlo malim budžetom, a imajući na umu da im je to redateljski prvijenac (i Gual i Wallovits prije toga su radili u marketinškoj agenciji), rezultat je dosta zanimljiv. Kvaliteta mizanscene, iskusan rad s glumcima (navodno je većina glumila volonterski, bez honorara) te koherentnost priče – iako snimljene u nizu klaustrofobičnih i brzih kadrova, s čestim a ponekad i nepotrebnim švenkanjem i elipsama – dobra je preporuka za gledanje filma.
Temeljna je prednost filma upravo asketski jednostavna priča ispripovijedana na psihološki uvjerljiv način. Dakako, pritom primarno nije riječ o dilemi treba li dozvoliti pušenje na radnom mjestu, nego o tome koliko je čovjek u stanju pogaziti vlastita uvjerenja u strahu od autoriteta. Psihološke nijanse vrlo su dojmljive: redatelji svakom liku posvećuju maksimalnu pažnju, uspijevajući u jednoj sekvenci dojmljivo dočarati čitav život osobe, primjerice nezadovoljnog računovođe kojem posao uništava život i brak jer je primoran predugo ostajati na poslu, ili žestokog pušača koji odbija potpisati peticiju nadajući se promaknuću koje ipak neće dobiti. Tu je i par luckastih i duhovitih sekvenci sa zaposlenikom koji vjeruje u vanzemaljce i predestinaciju.
Dijalozi se isprva čine pomalo trivijalnima, ali nakon kaotične i pomalo zbrkane prve polovice filma stvari dolaze na svoje mjesto: likovi se sve više razotkrivaju, postajući od običnih zaposlenika neka vrsta čudovišta u smislu pokazivanja najgorih ljudskih osobina, što će se obiti o glavu i prkosnom inicijatoru peticije koji na kraju dobiva svojevrsnu zadovoljštinu, ironično zapalivši benzinom sobu koja je trebala postati pušionica. Umjesto ušminkanog prikaza zaposlenika u jednoj prosperitetnoj firmi, ovdje nailazimo na pomalo nadrealan prikaz klaustrofobičnih interijera s luckastim likovima koji gotovo ni u jednom kadru zapravo ne rade, likova punih životne gorčine, zavisti i jala, nakupljenih frustracija i licemjerja te, u krajnjoj liniji, cinizma korporativnog kapitalizma.
Jedna u osnovi benigna i simbolička gesta skupljanja potpisa za pušionicu otkriva nam samu srž kompetitivnosti usađenu u dubinu ljudskih bića, njihovu mračnu stranu koja nam pokazuje tragičnu sudbinu radnog okružja u kapitalizmu i prazninu života svedenog na puko napredovanje u hijerarhiji kao dominantan model koji poništava svaku moralnost u ljudskom biću. Gual i Wallovits korektno su obavili svoj posao, stvorivši luckasti (na trenutke doduše i pomalo preintenzivan i zbrkan) film, ostvarenje koje intrigira upravo zato jer je izbjegnuta zamka klasičnog fabuliranja, tradicionalne izmjene planova i statičnih dugih kadrova.
Za razliku od kaotične Pušionice, U gradu bez granica, snimljen iste godine, potpuno je drukčiji film. Redatelj Antonio Hernandez donosi klasično fabuliranu priču o bogatu ocu Maxu koji je hospitaliziran u pariškoj bolnici gdje se okupljaju i njegova žena i trojica sinova s obiteljima. Max, osjećajući da nema još nogo života nastoji obaviti misteriozni posao za što zatraži pomoć od najmlađeg sina Victora u kojeg ima najviše povjerenja. Dok ostatak obitelji više brine o financijama, Victor želi razotkriti očevu tajnu i to ga u cijelosti zaokuplja. Nastojeći mu pomoći, izvodi ga iz bolnice i kreće u potragu za rješenjem misterije...
Hernandez je iskusan redatelj, glumci su solidni, a zahvaljujući bogatoj španjolsko-argentinskoj koprodukciji, ni na vizualnom planu ništa ne manjka, tako da je i fotografija vrlo dobra, kao i izbor interijera i eksterijera. Iako u osnovi pripada žanru drame, zbog misterije koju treba riješiti ima i elemente trilera. Unatoč tome, filmu kao da nedostaje malo snažniji emocionalni angažman i neke preinake u scenariju koji je mjestimice zbrkan i nedorečen. Treba imati na umu da je i sama tema vrlo česta u raznim kinematografijama i podnebljima: motiv umirućeg oca, glave brojne obitelji koja strepi za nasljedstvo viđen je u brojnim filmovima. No, U gradu bez granica razlikuje se po tome što je naglasak na traumatičnom događaju iz protagonistove prošlosti:
Max postupno gubi razum i želi se vratiti u vrijeme prije četrdeset godina kad je izdao najboljeg prijatelja i druga iz Komunističke partije zbog čega je ovaj završio u zatvoru gdje je i umro. Solidno režirana potraga otkriva intrigantni niz zbivanja: začudo, njegov prijatelj je još uvijek živ, a nije ga izdao on nego Maxova vlastita žena, hladnokrvna i proračunata Marie (glumi je Geraldine Chaplin, kći slavnog Charlieja Chaplina). Sve je vrlo korektno napravljeno i odglumljeno, produkcija je vrlo dobra, ima tu i poetskih elemenata (na završetku filma), no osnovni je problem filma upravo manjak emocija i kolebanje između drame i trilera – dojam bi bio mnogo snažniji da se Hernandez odlučio za potonju varijantu. Tu je i simfonijska glazba tipična za žanr, ali ovdje nažalost suviše snažna i na trenutke pretenciozna.
Film je iste godine prikazan u programu Panorama festivala u Berlinu i pohvaljen od kritike, no teško se oteti dojmu da bi bio mnogo bolji da su spomenuti nedostaci (kojih u osnovi nema mnogo) ispravljeni. Kad je već riječ o filmovima srodne tematike, vrijedi spomenuti jedan zanimljiv film, Barbarske invazije kanadskog redatelja Denysa Arcanda, nastao samo godinu dana nakon Hernandezovog. Iako žanrovski smješten u fleksibilno polje između melodrame i komedije, ovo je ostvarenje ujedno i politička i društvena kritika. Priča je donekle slična, izuzmemo li trilerski dodatak: radnja se fokusira na sveučilišnog profesora u pedesetim godinama koji boluje od raka i uskoro će umrijeti. Bivša supruga uspijeva uvjeriti sina, uspješnog poslovnog čovjeka, da posjeti oca. Sin nevoljko pristaje, no ubrzo se zauzme za oca, nagovorivši sve njegove prijatelje da ga posjećuju. No njegovo je stanje sve teže, te on okuplja svoje prijatelje i ljubavnice u ljetnikovcu na obali jezera i oprašta se s njima dok mu ubrizgavaju smrtonosnu dozu heroina kako bi okončao patnje…
Nažalost, i u tom filmu inteligentan scenarij povremeno pada na ključnim mjestima emocionalne identifikacije i povremenim nelogičnim i nemotiviranim postupcima likova. Protagonistova smrt metafora je (iz)umiranja generacije šezdesetosmaša koja je hedonistički uživala u životu i živjela u skladu s liberalnim i humanističkim načelima te na kraju shvatila koliko je griješila prihvaćajući neke ortodoksne političke stavove. Scena u kojoj oca obuzima bijes nakon što shvati da nije ostavio nikakav značajan intelektualni trag budućim generacijama, što mu zadaje veću bol nego rak koji ga izjeda, prikaz je stanja intelektualne ljevice koja se našla u dubokoj krizi. Činjenica da ga uzdržava elegantan, bogat i uspješan sin koji ne pripada klasi intelektualnih heroja nego prodornoj i bešćutnoj klasi brokera, dodatno ga frustrira. Bolju metaforu pobjede globalnog kapitalizma nad intelektualno propalom (doslovce kancerogenom) generacijom šezdesetosmaša teško je zamisliti.
Isto tako, lako je zamisliti scenarij u kojem ostarjeli otac Max, progonjen grižnjom savjesti, zdvaja nad gubitkom ideala iz mladosti (kao aktivni član Komunističke partije). I njegovi su sinovi odgojeni kao biznismeni, spremni preuzeti očev posao, nesvjesni činjenice da im je otac u mladosti u frankističkoj Španjolskoj nastojao izgraditi bolji svijet. Da se Hernandez pozabavio ovim motivom i razradio ga u pravoj trilerskoj maniri, U gradu bez granica bio bi mnogo snažniji film: osim uspostavljanja balansa između drame i trilera, dobio bi i društvenu žaoku. To nipošto ne znači da je Hernandezovo ostvarenje slabije jer igra na kartu emocionalnosti glavnog lika i njegova intimnog suočavanja s prošlošću te razrješenja traume bez koje ne može mirno umrijeti: radnja je naprosto usmjerena u drugom smjeru, fokusirana na osobnu pripovijest koja svoj epilog dobiva u sukobu majke (Maxove supruge) i sina Victora.
No, svaki film o ocu koji umire i sinu ili obitelji koji stoje uz uzglavlje nekad moćnog čovjeka, zapravo je priča o smjeni generacija, a samim time i ideala. Hernandez je možda krenuo u drugom smjeru od Arcanda, ali mu se to nipošto ne može zamjeriti, jer je riječ o drukčijem pristupu. Grad bez granica iz naslova stoga je fantazma o propuštenim prilikama i pronalaženju sigurnog utočišta od vlastitih tjeskoba i strahova.
© Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 205 kolovoza 2011.
U ciklusu španjolskog filma prikazuju se i filmovi:Ćelija 211 (Celda 211), red. Daniel Monzón
Tajna u njihovim očima (El secreto de sus ojos), red. Juan José Campanella
