Energija, mašta i znanje

Harry Potter i darovi smrti, 2. dio (Harry Potter and the Deathly Hallows: Part 2), red. David Yates, sklad Alexandre Desplat

• 
  
  Nakon dugih deset godina (i, kako se lijepo izrazio recenzent soundtracka na www.filmtracks.com, milijardi zarađenih dolara) filmski serijal o Harryju Potteru, napokon je priveden kraju. Kao dosad najdulji filmski serijal u povijesti, koji broji nevjerojatnih osam filmova, Harry Potter nije uspio zadržati jednog skladatelja, nego su na njemu radila čak četvorica – pa i petorica, ako se uzme u obzir i odlična glazba za kompjutorske igrice o Harryju Potteru, koju je skladao James Hannigan. No, na stranu glazbu za računalne igrice o kojoj bi trebalo govoriti nekom drugom prilikom, u serijalu su sudjelovali: John Williams, Patrick Doyle, Nicholas Hooper i Alexandre Desplat. Svaki je na svoj način doprinio razvoju priče, no svi se slažu da je Williamsova partitura za prva tri filma (Harry Potter i kamen mudraca, Harry Potter i odaja tajni te Harry Potter i zatočenik Azkabana) postavila temelje koji su odredili teme i cjelokupni glazbeni jezik serijala. Njegovi nasljednici nastojali su zadržati te temelje s većim ili manjim uspjehom, ali Williams je, kao svojevrsni otac partitura za Harryja Pottera, odredio polaznu točku od koje su svi kretali.
  
  Zato je možda neobično da Harry Potter i darovi smrti, 2. dio, skladatelj Alexandre Desplat nije započeo glavnom (Williamsovom) temom, koja je postala zaštitni znak serijala. No s obzirom da su se i Patrick Doyle i Nicholas Hooper udaljili od te teme zadržavši je doista samo kao znak prepoznavanja, Desplatova odluka i nije tako neobična. A s obzirom na razvoj događaja u filmskoj priči koja je s vremenom (a tijekom tih deset godina) pratila odrastanje svojih glavnih likova (pa i njihovih utjelovitelja) te je prerasla okvire dječje priče i postala ozbiljnom pričom o univerzalnoj borbi dobra i zla, može se reći da je skladateljeva odluka bila vrlo mudra. I zato ne smeta što nova tema koju Desplat donosi na početku (to je tema Harryjeve majke Lily) ničime ne podsjeća na veselu zaigranost Hedwigine teme koju su Williams (s uvjerenjem) i njegovi nasljednici (s mnogo manje uvjerenja) stavljali na sam početak filma. Lilyna tema održava mračan ugođaj uspostavljen već u prethodnom filmu, ali s naglaskom na osamljenost, ozbiljnost, pa čak i na očaj. To su sve emocije koje je u svoj pjev unijela pjevačica Mai Fujisawa, inače kćer cijenjenog japanskog filmskog skladatelja Joea Hisaishija.
  
  Nakon što je uspostavio ugođaj, Desplat je povremeno koristio mrvice Williamsove glavne teme, ali njih je upotrebljavao samo kao podsjetnik na nešto što je bilo i što se više nikada neće vratiti. To je sasvim logično, jer je Harryjeva sova Hedwiga poginula u ranijem filmu, a filmski se ugođaj toliko preokrenuo, da je nekadašnja glavna tema mogla egzistirati samo u obliku daška koji je Desplat kao takvog i dao. Tek u sceni u kojoj Harry tajnim prolazom ulazi u Hogwarts i ondje nalazi članove Dumbledoreove vojske, Williamsova se tema čuje gotovo u cijelosti – ali sada više ne kao Hedwigina tema, nego kao tema samog junaka, Harryja Pottera u kojemu svi vide nepobjedivog vođu. Desplateov potez je ovdje bio naročito mudar: glavna je tema filma je promijenila vlasnika, pa se time počela ponašati u skladu s Wagnerovom filozofijom o lajtmotivima s jedne strane, a s druge je, kao što sam već naglasila, postala podsjetnikom na prošla vremena, ali i na nekadašnjeg Harryja koji je sada odrastao u čarobnjaka spremnog da se suoči sa svojim alter egom, Voldemortom. Time je zaokružen čarobni krug novih tema koje su različiti skladatelji dodavali Williamsovim temama, a među kojima nije bilo teme Harryja Pottera (temu Harryja Pottera uveo je Patrick Doyle u svoju partituru za film Harry Potter i plameni pehar, ali je niti Nicholas Hooper niti Alexandre Desplat nisu koristili).
  
  Već odnos prema glavnoj temi koja jest i nije derivat glavne Williamsove teme, govori na što se mislilo kada je stvarana partitura Harry Potter i darovi smrti, 2. dio. Skladatelj je unio veliku količinu novog glazbenog materijala, ali je jako pazio da novo dobro izbalansira sa starim i da novo logično proizlazi iz onoga što je bilo i onoga što će biti i u glazbi i u priči. Osim toga, Desplat se konačno odlijepio od nekih tipičnosti vlastita glazbenog jezika (poput asocijacija na minimalizam iz Djevojke s bisernom naušnicom i Rođenja) uz pomoć kojih se, doduše, probio u Hollywood, ali koji nisu više bili funkcionalni u nekim ne tako davno nastalim filmovima. S druge strane, napokon se odlučio žešće zadubiti u akcijske scene, pa se u Harryju Potteru i darovima smrti, 2. dio više ne povlači u pozadinu nižući akorde kako bi u prvi plan propustio zvučne efekte (što je radio u nekim ranijim filmovima), nego doista sklada pravu akcijsku glazbu. Tako i bitka za Hogwarts donosi svoje teme i motive, među kojima je najčujniji čvrst i odlučan ritamski puls bubnjeva poduprt drvenim puhačima, koji najavljuje početak bitke i govori o tome da je bitka u tijeku.
  
  Sve je to daleko nadišlo Desplatove ranije epske partiture, pa i partituru za 1. dio Harryja Pottera i darove smrti. U Harryju Potteru i darovima smrti, 2. dio čuje se kako je skladatelj u glazbu unio svu svoju energiju, maštu, znanje, divljenje prema glazbi Johna Williamsa, kao i kreativni impuls koji ga je nosio od početka do kraja filma i filmske partiture.
  
  © Irena Paulus, FILMOVI.hr, 24. kolovoza 2011.
  
  Read the English version of the text

Piše:

Irena
Paulus