Iz druge perspektive

Tomislav Pinter, Blijeda sjećanja, Durieux, Zagreb, 2010.

  • Tomislav Pinter, Blijeda sjećanja, Durieux, Zagreb, 2010.Blijeda sjećanja autobiografija su našeg vjerojatno najboljeg filmskog snimatelja, darovitog i inovativnog filmskog autora koji je u svojoj dugoj karijeri u bivšoj Jugoslaviji i inozemstvu snimio osamdesetak cjelovečernjih filmova, a filmografija mu obuhvaća čak 163 naslova. Poznato je kako veliki filmaši, iako i sâmi često pisci scenarija, nerado pišu autobio(filmo)grafije: Buñuel je, primjerice, oklijevao napisati knjigu o svom životu, tvrdeći da nije „čovjek od pera“, a ipak, njegovo djelo Moj posljednji uzdah jedno je od najdojmljivijih filmskih svjedočanstava. Huston je pak bio sklon pisanju i bez skrupula opisao svoj burni privatni život i zgode sa snimanja, dok su Fellinijevi zapisi potpuno razočaranje za sve ljubitelje njegovih filmova. U nas je malo redatelja koji su ujedno i plodni pisci ili filmski kritičari (među njih svakako pripada npr. Petar Krelja), a kad je o snimateljima riječ, autobiografski su zapisi doista raritet.

    Utoliko je ova tristotinjak stranica opsežna knjiga vrijedna već samim svojim pojavljivanjem, iako joj se može prigovoriti da je na nekim mjestima nekoherentna ili pak fragmentarno sastavljena, o čemu će biti riječi kasnije. Prvi je dojam ipak ponajprije pozitivan: Pinterovi su zapisi poetski, intimistički i osobni, napose u prvom dijelu knjige kad opisuje mladenačke dane i početke profesionalnog snimateljskog rada: za njega je upoznavanje s filmskom kamerom doista bio emocionalan susret, a strast prema tom poslu vidljiva je iz svake pore ovih zapisa. Iako opisani kao neobavezno „lebdenje po prošlosti, namijenjeno za kućnu upotrebu i za kojeg strpljivog prijatelja“, tekstovi su zanimljiviji negoli što to ova skromna rečenica nastoji pokazati. Naime, kroz priču talentiranog direktora fotografije ujedno se pripovijeda i povijest hrvatskog, odnosno jugoslavenskog filma, budući da je Pinter snimio neka od najvažnijih ostvarenja naše kinematografije i za njih osvojio brojne nagrade.
    Tomislav Pinter na snimanju TV drame Drveni sanduk Tomasa Vulfa, 1973. godine
    Osim što je bio istinski profesionalac, Pinter je bio i izniman talent za rješavanje snimateljskih problema, vrlo lako se prilagođavajući različitim redateljskim poetikama. U današnje vrijeme kojim dominira digitalna tehnologija i kada se film može snimiti praktički s kućnim budžetom, a specijalni efekti lako stvaraju na kompjuteru, teško je zamisliti sve one tehničke probleme s kojima su se nekad suočavali snimatelji. Baš kao i snimatelj Kubrick (poput Orsona Wellesa, još jedan redatelj koji je istovremeno bio i veliki poznavatelj snimateljske tehnike i kamere), Pinter je bio autonomna autorska ličnost, mnogo više od klasičnog direktora fotografije koji je najčešće u sjeni redatelja i glumaca, enciklopedijski poznavatelj svoga zanata koji je uvijek pronalazio rješenje za probleme koji su se činili nerješivima, poput preslabog ili prejakog svjetla, biranja eksterijera ili inovacija pri izboru objektiva. O svemu tome govore dva poglavlja iz knjige naslovljena O poznavanju objektiva gdje autor iznosi anegdote sa snimanja i opisuje atmosferu na setu.

    Tomislav Pinter na snimanju filma s Orsonom Walesom

    Svoje znanje obogatio je i brojnim međunarodnim koprodukcijama, a takvo internacionalno iskustvo odrazilo se umnogome i na njegov privatni život, o čemu se ne libi pisati. Filmaši, a napose oni uspješni u tom poslu ili pak tehničari poput snimatelja, prisiljeni su velik dio života provesti na putu, odlazeći od jedne lokacije do druge i zaustavljajući se u stanu tek da prenoće, što se odrazilo na Pinterov emocionalni život (nekoliko se puta ženio i rastavljao, kako duhovito kaže, „u dekadama“, svakih deset godina): „U našoj profesiji slobodnog filmskog radnika teško je zadržati posao i obitelj čak i na samo zadovoljavajućem nivou.“ Takav turbulentan privatni život obilježen neprestanim putovanjima i novim angažmanima istovremeno je i vrlo zanimljiva biografska građa, pa tako u knjizi nailazimo na brojne pripovijesti o velikanima domaćeg i inozemnog filma s kojima je surađivao i prijateljevao, kao i brojne spletke i taštine kojima filmski svijet oduvijek obiluje. Tu su i intrigantni opisi koji ukazuju na kulturološke razlike rada u Jugoslaviji i inozemstvu – od Dalekog Istoka do Zapadne Europe.
    Tomislav Pinter
    Blijeda sjećanja
    i nisu toliko blijeda kao što bi naslov dao pretpostaviti: Pinter slikovito i precizno prikazuje davne i brojne dogodovštine iz profesionalnog i privatnog života, a stalna putovanja s jedne snimateljske lokacije na drugu zapravo ukazuju da filmske ekipe na neki način i jesu obitelj, barem privremena koja traje onoliko koliko traje i samo snimanje. Zamjerka ovoj biografiji, kao što je već navedeno u uvodu, odnosi se na česte rezove gdje čitatelj teže prati prijelaz iz jednog tematskog sklopa u drugi, kao i posve nepotrebna kontekstualizacija (knjiga je prožeta kratkim fragmentima referiranja na današnje vrijeme, što je posve nepotrebna tehnika koja lomi koherentnost biografske pripovijesti). No, jedna od zanimljivijih odlika knjige je pogled na film iz kuta snimatelja, dakle iz svojevrsne iskošene perspektive jer autobiografije obično pišu redatelji ili glumci. Autor pritom ne daje nikakve izravne naputke budućim direktorima fotografije ili mladim snimateljima koji željno iščekuju svoj prvi veliki angažman: iako ima mnogo tehničkih opisa koji će laiku možda biti slabije razumljivi, ovo ipak nije stručni priručnik kako se postaje profesionalcem. Prema Pinteru, to je isključivo stvar dugotrajne prakse, sklonosti inovacijama i ustrajnosti te ljubavi spram tog posla. Primjerice, u vremenu kad još nije bilo video asista s kojim se preko monitora vidi što registrira kamera, ili kad su sâme kamere bile suviše teške i bučne, a oprema nezgrapna, snimateljski rad bio je teži nego danas. Utoliko je i Pinterov opus dragocjen.

    Na kraju, jedna anegdota koju je prije nekoliko godina u Zagrebu ispričao Dušan Makavejev. Pinter je snimajući jedan film primijetio da se nakon razvijanja negativa boje na slici razlikuju. Raspitao se u čemu je razlog i nakon dugo vremena shvatio gdje je problem: prve role razvijane su u laboratoriju sa savskom, a naredne s podsljemenskom vodom iz gradskog vodovoda, koje nisu iste tvrdoće i sastava, što je utjecalo na kvalitetu slike. Osim njega, nitko nije zapazio tako sitne, praktički neznatne varijacije u tonalitetu. Takvih profesionalaca i u svjetskim razmjerima nema mnogo

    © Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 10. srpnja 2011.

Piše:

Tonči
Valentić