Honkonški redatelj Scud zamislio je filmsku trilogiju u kojoj će se svaki film vezati uz propitivanje jednoga od triju elemenata koji u tom izrazito subjektivno oblikovanom filmskom univerzumu predstavljaju za autora bitne egzistencijalne preokupacije. Prvi dio trilogije, naslovljen Permanent Residence (2008) tako razmatra, redateljevim riječima rečeno, „granice života“, drugi dio Amfetamin (2010) propituje granice strasti i žudnje, a treći dio Life of an Artist, koji se trenutačno nalazi u fazi predprodukcije, trebao bi sagledavati granice umjetnosti te njezina položaja u životu pojedinca.
Amfetamin bi bilo teško razmotriti ako se ne bi postavio u suodnos s prvim dijelom trilogije, jer gotovo preslikava priču prvog filma, samo što je varira upravo kroz gore naznačenu idejnu potku. Permanent Residence namjerno je poluautobiografski intoniran film u kojem se prati životni put Ivana (Sean Li), u rasponu od odrastanja s bakom u kineskoj provinciji, preko dolaska u Hong Kong te rada u multinacionalnoj informatičkoj kompaniji, do uspjeha u svijetu filma, što je, ugrubo rečeno, preslikan životni put Scuda. Ivan u drugoj polovici filma postaje izraziti redateljev alter-ego, tim više što Scud u film umeće faktografske elemente pa njegov protagonist navodi kako upravo kreće u snimanje novoga filma Amfetamin te priprema još jedan film radnoga naslova Life of an Artist.
Reference na vlastito filmsko stvaralaštvo javljaju se i u Amfetaminu kada dvojica glavnih protagonista spominju uspješan film honkonške produkcije naslovljen Permanent Residence te posjećuju izložbu fotografija iz navedenoga filma. Na taj način, barem prva dva filma, čine svojevrsno ispremreženo ulančavanje iskustava protagonista i samoga redatelja na način da se između njih često ne može podvući jasna granica, tim više što redateljeva kamera upravo fetišistički prati naga i isklesana tijela subjekata, koji su redovito, kao izraziti sportaši, opsjednuti vlastitim tijelima. Filmski medij time postaje svojevrsno traganje za vlastitim identitetom, kako autora, tako i samih protagonista te pokušaj njegova artikluliranja kroz umjetničko djelovanje i izražavanje. Posrijedi je svojevrsno nastojanje za definiranjem sebe ostvareno filmskim jezikom, što je ponovno jedan od mogućih jezika, a znamo da još od Lacana naovamo upravo jezik zadobiva presudno mjesto u problematici konstitucije subjekta.
Središnji odnos u Permanent Residence i Amfetaminu vezan je uz ljubavnu priču između jednoga gay i jednoga straight muškarca (Ivan i Windson, Kafka i Daniel). U oba filma redatelj varira populističke obrasce melodrame. Iako dobro naznačava društveno-simbolički stratum u koji su protagonisti impregnirani kroz konzervativnu kinesku svakodnevicu te kulturni i ekonomski sraz kapitalističkoga Hong Konga te izrazito siromašnoga zaleđa, kao i u svakoj pravoj melodrami, propast njihova ljubavnoga projekta nalazi se u njima samima te njihovoj nemogućnosti da se, prije svega, suoče sami sa sobom, a posrijedi su redovito izmješteni i decentrirani subjekti. Raskošne honkonške, australske i izraelske kulise u prvome te honkonške u drugome filmu, svijet dobrostojeće kapitalističke mladeži, koji samo reflektira njihovu emocionalnu prazninu, svakako odaju stilizirana melodramatska okružja, a autor je katkad opasno blizu prelasku granice dobra ukusa, primjerice prilikom pretjeranoga korištenja obrade krajnje sladunjave pjesme Truly Madly Deeply autralskoga kičastog pop dua Savage Garden.
U oba se filma pak u navedeni koncept vješto uključuju egzistencijalistički toposi, jer filmovi zapravo razmatraju granične situacije: nepodnošljivi osjećaj osamljenosti, praznine, prolaznosti i smrt te suicida, prilikom čega je simptomatično da oba filma završavaju na gotovo identičan način. Scud stoga svojim sporadičnim slow motionima te izrazito stiliziranim filmskim kulisama djeluje poput ponešto jednostavnijega Wong Kar-Waia, pristupačnijega publici, premda na trenutke dovoljno provokativnoga da pridobije pažnju zahtjevnijih gledatelja seciranjem različitih, često nezamjetljivih, nijansi međuljudskih odnosa. U Permanent Residence, a naslov se može shvatiti metaforički zbog propitivanja izmještenosti jednoga od subjekata, vrijeme igra presudnu ulogu jer su svi kohezivni elementi priče usmjereni njegovim bjesomučnim srljanjem naprijed dok životni trenutci bivaju izgubljeni u nepovrat.
Redatelj naglasak stavlja na ostvarivanje melankolične atmosfere i ozračja izgubljenosti te je film u cjelini presvučen velom lirizma. Posrijedi je svojevrsna parabola o promašenom životu koja se ostvaruje studijom karaktera. Scenaristički gledano, središnji je odnos u filmu dobro izbalansiran, pri čemu se karakteri razvijaju odmjereno i pažljivo, a pritom se autor vješto poigrava maskulinim stereotipima te proizvodnjom muškosti. Za razliku od Ivana, koji prema kraju sve više pada u tihi očaj i rezignaciju, Windson (Osman Hung) je lik koji strogo slijedi introjicirane, nesvjesne društvene mehanizme koji mu djeluju iza leđa. Stoga je središnji odnos naoko sveden na propitivanje binarizma oko kojega su subjekti polarizirani, premda redatelj cijelu situaciju zaogrće ambivalencijom pa se gledatelj u slučaju potonjeg subjekta počinje pitati je li navedeno baš tako kao što se čini na prvi pogled. Amfetamin također slijedi navedeni obrazac, samo što je razvoj likova više psihoseksualan nego što je podređen društvenim diskursima. Prostorna dimenzija dobiva presudnu funkciju elementa koji drži cjelinu priče, a tu napose mislim na most u izgradnji koji predstavlja svojevrsni provodni motiv odnosa glavnih likova koji se, nikako zvog svojih različitih orijentacija, ne mogu u potpunosti susresti.
Međutim, za razliku od Permanent Residence, Amfetamin je mnogo manje uspio film, koji je, u cjelini gledano, poprilično narativno nekoncizan te neujednačen. U nizu analepsi prošlost se isprepliće sa sadašnjošću, a stvarnost s halucinantnim vizijama drogiranog Kafke (Byron Pang), koji je ime dobio prema protagonistu Marakamijeva romana Kafka na žalu. Redatelj nikako ne uspijeva izbalansirati navedene segmente pa prema završnici filma gubi konce iz ruku, a film sve više kreće prema imaginarnome i izmaštanome. Pojedine analepse poprilično su nemaštovito i gotovo amaterski režirane te više dolikuju kakvom glazbenom videospotu, a na gotovo su identičnom tragu i prizori Kafkinih halucinantnih vizija. Film prema kraju, nastojeći sve više prodrijeti u podrovanu Kafkinu psihu, postaje mračnijim, premda u psihologizmu ostaje na pola puta jer, s jedne strane, narativni postupci za postizanje navedenoga nisu dovoljno izbrušeni, a s druge strane središnji odnos protagonista nije u dovoljnoj mjeri razvijen. Naime, gledatelj nikada uistinu ne uspijeva razumjeti što je to njegove protagoniste držalo cijelo vrijeme zajedno, a što je, pak, kroz polagan razvoj karaktera u Permanent Residence bilo evidentno.
Ako bi se za određeni redateljski rukopis moglo reći da je egocentričan, onda bi Scud svakako ulazio u navedenu domenu, samo što je spomenuto u Amfetaminu nažalost prenaglašeno nauštrb ostalih, po zaokruženost filma bitnih čimbenika. Drugim riječima rečeno, redatelj se ne bi trebao samozadovoljavati nad svojim filmom i životima svojih protagonista, koji su u ovome slučaju barem djelomično projekcija njegova vlastita života, nego stvoriti iluziju da se autor nije prepriječio između gledatelja i filma.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 11. svibnja 2011.
