Suprotno od ideje popa

Cécile Guilbert, Warhol Spirit, Sandorf, Zagreb, 2009.

• Za razgovora upriličena na 20. Danima hrvatskog filma uz projekciju njegovih animiranih filmova u MM Centru, a u povodu dodjele Zlatnog Oktavijana za životno djelo, Vatroslav Mimica, vitalni klasik hrvatskog igranog i animiranog filma, rekao je kako smatra da je apstraktni (animirani) film jednostavno „užitak u pokretnoj slici“, čemu je čovjek prirođeno sklon. „U pokretnoj su slici“, razjasnio je, „još u osvit civilizacije uživali pećinski ljudi gledajući nepredvidljivu igru plamičaka vatre, u njoj uživa svatko tko, primjerice, sjedi pored mora i gleda ljeskanje valića, odraz sunčeva svjetla na morskoj površini.“ Nekom zgodom američki je pop-artist i alternativni filmaš Andy Warhol izjavio: „Na plaži se ne mogu zasititi promatranja pijeska“.
  
  Mimica i Warhol i njihovo stvaralaštvo nisu izravno povezani, no usporedba tih dviju izjava slikovit je putokaz za razumijevanje nemalog i različito ocijenjenog filmskog opusa svestranog Andyja Warhola (1928-1987), potpisnika sedamdesetak dokumentarno i dokumentaristički eksperimentalnih filmova za koje je i sam rekao da je o njima zanimljivije govoriti, nego ih gledati. Nasuprot živosti, imanentnoj osobini pokretne slike koja nadahnjuje prave filmske redatelje, Warhola je, dakle, nadahnjivala monotonija. Navedene Warholove izjave zabilježene su u knjizi Warhol Spirit (280 str., petnaestak crno-bijelih fotografija, ilustracija i grafika, prijevod Maja Zorica) francuske publicistkinje Cécile Guilbert (1963) koja je u povodu promocije hrvatskog prijevoda osobno posjetila Zagreb.
  
  Tiskana na tvrdom papiru, s velikom pažnjom posvećenom dizajnerskim rješenjima na tragu pop-arta, u nas u ograničenoj nakladi od 500 numeriranih primjeraka, Warhol Spirit kroz dvadeset kratkih poglavlja pisanih u različitim modusima – npr. (fiktivni) dijalog osoba koje osmišljavaju koncept ove knjige, beletristički ugođeni odlomci s Warholom kao da je živ u 21. stoljeću... – i petnaest popisa (najvažnija djela, najvažniji asistenti, mrtvi prijatelji...), zastupa ideju o Warholu kao o nedvojbeno najvažnijem umjetniku druge polovine 20. stoljeća, Leonardu da Vinciju svoga doba, svestranom čovjeku punom genijalnih predosjećaja, proroku našeg vremena koje je mnogo više warholijansko danas no što je bilo u njegovo vrijeme, velikom vizionaru koji je precizno naslućivao da će umjesto talenta, kulture ili autentičnosti glavnim parametrima uspjeha i predmetima globalne opsesije postati novac, slava i glamur.
  
  Neizostavnim je dijelom razmatranja, dakako, i Warholovo filmsko djelovanje, protumačeno kao dio općeg umjetničkog koncepta temeljenog na ponavljanju, jednoličnosti i serijalnosti, mehaničkim procedurama koje korisnika prisiljavaju na promišljanje metafizičkog režima koji izjednačava sva tijela, mjesta i predmete. Slijedeći svoju misao da valja „odabrati ono što je najjednostavnije, jer ako je najjednostavnije, obično je najbolje“, Warhol je redateljsku granu svog rada započeo snimajući ono što je toliko obično i jednostavno – npr. petosatna statična snimka uspavanog čovjeka u Spavanju (Sleep, 1963) ili osmosatna statična snimka njujorškog nebodera Empire State Building (Empire, 1964)... – da to nitko prije njega nije ni pokušao zabilježiti na vrpcu. S izravnom namjerom ili ne, ti filmovi, baš kao i druge Warholove umjetnine i koncepti, odraz su njegove ideje kako je ljudski život tek proces ponavljanja, monotonije i dosade.
  
  Autorica knjige, među ostalim, spominje „nikad istaknutu bliskost“ Warholovih filmova s njemačkom kinematografijom 1920-ih, nudi portretnu skicu Warholove (ne samo glumačke) superzvijezde Edie Sedgwick, kratko se osvrće na filmove kao što su Gđa Warhol (Mrs. Warhol, 1966), Krv za Drakulu (Blood for Dracula, 1973) i Meso za Frankensteina (Flesh for Frankenstein, 1973) – potonja dva u režiji Warholova suradnika i štićenika Paula Morrisseya – te podsjeća na to kako je Warhol dizajnirao plakat filma Querelle (1982) Rainera Wernera Fassbindera. No, baš kao i u dijelovima knjige koji obrađuju druge aspekte Warholova djela, previše je toga dotaknuto odveć površno, odnosno nabačeno bez uvjerljivije razrade.
  
  Nesumnjivo, Cécile Guilbert nastojala je napraviti izdanje u duhu popa čiji je Warhol najpopularniji predstavnik, no – premda je knjiga nagrađena francuskom književnom nagradom Prix Medicis essai kao najbolje publicističko djelo u 2008. – čini se da spisateljica ipak nije valjano ovladala pop-pristupom. Jer, kako reče sam Warhol, jedna od temeljnih ideja popa je spominjati samo površinu. On sam to je dokazivao i djelom, no prirođenim je darom za pažljivo promatranje i dobar opis površine dolazio i do dubokih zapažanja, što je, kad smo na književnom terenu, razvidno iz u nas objavljenih knjiga s njegovim (su)potpisom, Filozofija Andyja Warhola od A do B i natrag (Šareni dućan, 2001) i POPizam (Ljevak, 2009, napisanoj u suradnji s Pat Hackett). Podigrano duhovitim opisima površine, svakidašnjih banalnosti i trivijalnosti, Warhol je uspješno pronicao u pozadinu mnogočega i opipljivo izražavao svoje poimanje svijeta. Guilbertova, pak, prvo nabacuje velike misli, teške teze i komplicirane ideje (npr. o simbolici kastracije pronađene u činjenici da je iz njegova originalnoga prezimena Warhola izbačen samoglasnik a) koje zatim površno razrađuje i objašnjava, a što često rezultira dojmom pretenciozne neuvjerljivosti. Moglo bi se, dakle, reći, posve suprotno od ideje popa.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 28. travnja 2011.

Piše:

Janko
Heidl