Društveno angažiran i provokativan

Pier Paolo Pasolini, Uličari, Disput/Hrvatsko filološko društvo, Zagreb, 2009.

• Premda knjige kao što su Milo za drago (Biovega, 2003) i Puka anarhija (Oceanmore, 2008) Woodyja Allena, Patty Diphusa i drugi tekstovi (Konzor, 2006) Pedra Almodóvara ili Noć u Tunisu (Profil, 2006) Neila Jordana nisu izričito filmske, one će samom činjenicom da ih potpisuju velikani filmske režije bez sumnje privući pažnju svakog filmofila. Osim što zainteresiranom čitatelju nude užitak u još jednom, makar i pisanom, ostvarenju umjetnika kojega, pretpostavljamo, voli, sve su te knjige stilsko-tematski tijesno povezane s filmskim stvaralaštvom rečenih redatelja te u tom smislu nesumnjivo korisne i kao dodatni uvid u njihov autorski svijet.
  
  I Pier Paolo Pasolini (1922-1975) prije no što je kročio u svijet filma, afirmirao se kao književnik, a Uličari (258 str, prev. Vanda Mikšić, izvorno objavljen 1955) mu je prvi roman. Pasolini je za života objavio tridesetak književnih djela (romana, dramskih tekstova, zbirki pripovjedaka, pjesama i eseja...) od kojih je nekolicina nagrađena, a posthumno mu je objavljeno još nekoliko, među ostalima i nedovršeni roman Nafta (1992) koji obrađuje nasilnu pozadinu borbe za prevlast u naftnoj industriji 1970-ih godina. Neki smatraju da je upravo istraživanje te teme razlogom njegova nikad sasvim razjašnjena ubojstva 2. studenog 1975. u Ostiji nedaleko Rima.
  
  Društveno angažiran, provokativan i svestran, Pasolini je protiv sebe i svojih djela doživio stotinjak sudskih sporova i procesa. Kako u predgovoru Uličara piše talijanski pisac, scenarist i Pasolinijev suradnik na nekoliko filmova Vincenzo Cerami, a dodatno detaljizira prevoditeljica Vanda Mikšić u bilješci o autoru, Pasolini je originalni rukopis Uličara morao uvelike ublažiti, skratiti i cenzurirati kako bi ga učinio prihvatljivim za objavljivanje. No, ni ta ga kastracija, kako je naziva sam Pasolini, nije spasila sudske optužbe, kasnije odbačene, zbog vrijeđanja javnog morala.
  
  Današnjem se čitatelju Uličari teško mogu učiniti skandaloznima, mada sadrže vrsno predstavljene prizore uznemirujuće kvalitete poput, primjerice, onoga u kojem dječaci, svakodnevno okruženi smrću bližnjih, nesvjesni ozbiljnosti svog čina, u igri namjerno potpaljuju jednoga među sobom. U Uličarima Pasolini u nekoliko epizoda opisuje živote nekolicine adolescenata, pripadnika subproletarijata iz rimskoga predgrađa u razdoblju od nekoliko godina nakon Drugoga svjetskog rata ocrtavajući, da citiramo samog autora, njihov prelazak „iz junačke i amoralne životne dobi u dob koja je već prozaična i nemoralna“.
  
  Središnji je lik Rico, momčić prepušten ulici, baš kao i ostali iz njegova društva među kojima neki u pojedinim poglavljima izbijaju u prvi plan. Kao i u većini svojih filmova, Pasolini je strastveno nadahnut dnom života, ljudima koji su, da tako kažemo, u neposrednom i neprekidnom doticaju s prašinom i prljavštinom. To su redom sitni lopovi, mali prevaranti, pripadnici neorganiziranog kriminala koji žive od danas do sutra (u knjizi se nazivaju mulcima, farabutima, vucibatinama, kurbinim sinovima, probisvijetima, funcutima, bitangama...), a iako u džepu nikad nemaju ni suhe šljive“, puni su životnog elana i neprestano nastoje iz života izvući neku zabavu. Pasolini na njih ne gleda s visoka, a premda ih ne opravdava, oni ga fasciniraju i opisuje ih sa simpatijama očito odlično razumijevajući i njih i materijalni i duhovni svijet u kojem žive.
  
  U izvorniku pisan mješavinom standardnog i dijalektalnog jezika, a u prijevodu mješavinom standardnog i arhaičnog, 1950-im godinama pripadajućeg dalmatinsko-splitskog dijalekta, Pasolinijev romaneskni prvijenac poznavatelju će se njegovih filmova po izrazu, tematici i poetici učiniti itekako bliskim, a moglo bi se također ustvrditi i da je spisateljsko gledište donekle filmski promatračko, jer pisac mahom opisuje samo ono što se može vidjeti, bez ulaženja u misli protagonista ili općenitog komentiranja. U cjelini, riječ je o pazolinijevski prepoznatljivom spoju oporoga i sentimentalnoga, gruboga i nježnoga, poetskoga i naturalističkoga, stiliziranoga i uvjerljivo vjerodostojnoga, humorističnoga i tragičnoga, distanciranoga i empatičnoga, odnosno mnogočega što karakterizira i njegove filmove među kojima su miljeu Uličara najbliža najranija redateljska ostvarenja: Prosjak (Accattone, 1961), Mamma Roma (1962) i epizoda Skuta (La ricotta) iz omnibusa Rogopag (1963).
  
  Baš kao što ni u opisu „face su im sličile eksponatima iz muzeja kriminala, konzerviranima u ulju“ nije teško prepoznati tjelesne odlike glumaca kakve je najviše volio angažirati, poput njegovih otkrića, naturščika Franca Cittija i Ninetta Davolija – koji i svojim stilom (ne)glume, pa i samom nazočnošću pred kamerom emaniraju „uličarske kvalitete“ – ili, pak, međunarodne zvijezde Terencea Stampa kojem je povjerio glavnu mušku ulogu u Teoremu (Teorema, 1968).
  
  A budući da u nas na DVD-u nije nikada objavljen nijedan Pasolinijev film i budući da se unatrag nekoliko godina oni rijetko kad mogu vidjeti u kinu ili na televiziji, posezanje za upečatljivim Uličarima trenutačno je najbliže što se filmofil može približiti djelu tog velikog talijanskog redatelja u hrvatskom izdanju.
  
  U pogledu samog izdanja, svakako vrijedi pohvaliti odličan urednički posao Irene Lukšić; knjiga sadrži kvalitetne i korisne dodatke kakvi, nažalost, sve rjeđe rese književna izdanja: predgovor Vincenza Ceramija i bilješku o piscu Vande Mikšić u kojoj prevoditeljica nudi dobrodošla razbistravanja vezana uz prevoditeljske dvojbe i odluke, kao i dodatni uvid u spisateljeve nevolje vezane uz cenzuru; zatim sam prijevod i prevoditeljičin trud oko fusnota te dodavanja dalmatinskog rječnika, kao i prepoznatljiv, uglednom međunarodnom nagradom Red Dot nagrađen dizajn Disputove biblioteke Na tragu klasika u likovnom oblikovanju studija Bilić Muller i s fotografijom Stanka Abadžića.
  
  © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 17. travnja 2011.

Piše:

Janko
Heidl