Latinoamerički film u posljednjih je desetak godina nebrojeno puta pokazao kako, s jedne strane, sve više teži stilskoj jednostavnosti i reduciranosti, a s druge strane, stavlja naglasak na pokušaj da se uhvati djelić bogate atmosfere podneblja u koje je radnja locirana. Tamošnji redatelji u zadnje vrijeme gotovo rusoovski posežu za ruralnim i zabačenim dijelovima svojih država shvaćajući kako je istinske ljudske drame i nebrojene neispričane priče moguće naći u domeni onih koji dosad nisu imali puno prilika iskazati svoj glas na filmskom platnu. Na taj način određeni prostor sa svojim karakteristikama nerazdvojno biva povezan kako s emocionalnim i psihičkim proživljavanjima likova, tako i s odnosom prema drugima s kojima subjekti stupaju u složene komunikacijske odnose ili se barem pitaju što se događa tamo izvan njima poznata svijeta.
Pedra González-Rubija stoga ne zanimaju događaji, niti široko pričanje određene priče. Njegov film Na more! nema konkretne fabule jer je djelo u potpunosti usmjereno na evociranje i ostvarivanje bogate atmosferičnosti te ugođaja, kojima su prožete sve pore ovoga filma. Autor vješto evocira spomenuti svijet redateljskim stilskom minus postupkom. Osim činjenice da mu je radnja sasvim ogoljena, naracija filma također je svedena na pravocrtno linearno-kronološko gibanje naprijed, a u njoj se ništa presudno i veliko ne zbiva. Film prati odnos između oca i sina, koji dolazi iz Rima provesti ljetne mjesece na koraljnom grebenu Banco Chincorro u Meksiku. Djelo u svega sedamdesetak minuta poprilično suptilno, bez velikih riječi i razvedenih dijaloga prati razvoj njihova poprilično nježnoga odnosa. Nije naodmet spomenuti kako je González-Rubio potpuni autor filma pa je potpisan i kao koproducent, scenarist, direktor fotografije, montažer i scenograf.
Ne bi bilo pogrešno odrediti ovaj film kao svojevrsni hibrid između dokumentarnoga i igranoga filma, fikcije i fakcije. Redateljevi protagonisti glume sami sebe te su prikazani u svojim svakodnevnim životnim situacijama, premda je, u svojoj spomenutoj reduciranosti, redateljev rukopis zapravo poprilično stiliziran te zaogrnut plaštom suptilno izvedene simbolike koja Na more! izdiže iznad razine puke egzotike sa stranica National Geographica.
Autorovi su kadrovi spori i meditativni, a fotografija idilično nastoji uhvatiti gotovo netaknuti primorski i morski pejzaž s kojim su protagonisti organski srasli. Dojam dodatno biva upotpunjen scenografijom i kostimografijom koje su krajnje i očekivano jednostavne, što korespondira sa samim okruženjem u kojem se priča odvija, ali i načinom života koji protagonisti vode. Daleko od složenih civilizacijskih upliva te kulturnih događaja, subjekti ovoga filma gotovo predstavljaju odraz prirodnih ljudi u prirodnom okruženju, koji sasvim žive u suglasju s prirodom što ih okružuje i koja ih opskrbljuje svime onime što im je uistinu potrebno za život. Stoga Na more! svojim ogoljenim pristupom zapravo prikazuje ogoljenu egzistenciju.
Unatoč funkcionalnoj stilskoj i narativnoj jednostavnosti, film ima prilično kompleksnu idejnu potku. Budući da u velikoj mjeri počiva na komunikaciji putem izraženog vizualnoga koda, njime redatelj uspijeva pokazati kako ima dobar osjećaj za mjesto i vrijeme priče. Stoga se njegovo ostvarenje može iščitati na dvjema međusobno isprepletenim razinama, a pritom ne smijemo zanemariti činjenicu kako su gotovo sve situacije u filmu arhetipizirane. Na prvoj razini posrijedi je priča o odnosu čovjeka i prirode koji se međusobno prožimaju i nadopunjuju pa nas autor vraća u gotovo predcivilizacijsko, mitsko razdoblje ljudske egzistencije, naravno u najpozitivnijem smislu riječi. Na drugoj razini, koja je organski povezana s prvom, pratimo razvoj odnosa između oca i sina na njegovoj najelementarnijoj razini. Autor bez trunka patetike i pretjerane melodramatičnosti uspijeva prikazati cijeli spektar najrazličitijih osjećaja. Stoga Na more! predstavlja iskrenu posvetu neposrednosti življenja te suživotu s prirodom i drugim ljudima.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 5. travnja 2011.
