Film O ljudima i bogovima snimljen je prema istinitom događaju o „mučenicima Atlasa“, pripadnicima cistercitijansko-trapističkog samostana u Alžiru koje su nakon višemjesečne eskalacije ekstremističkog nasilja 1996. oteli i ubili islamski fundamentalisti. Znak da je situacija za redovnike postala vrlo opasna fundamentalističko je ubojstvo hrvatskih radnika, koji se u stvarnosti dogodio tri godine ranije, kad je u Alžiru ubijeno dvanaest radnika Hidrolektre. Ovaj je film svojevrstan art blockbuster jer ga je samo u Francuskoj pogledalo više od tri milijuna ljudi, a imao je dobru prođu i u ostatku svijeta, uključujući i Sjedinjene Države. Nakon što pogledate film, tipičan minimalistički usporeni art uradak, taj podatak prilično začudi. Nema sumnje da je njegovu uspjehu kod publike pridonijelo osvajanje Cesara za najbolji film i nagrade žirija u Cannesu te politički aktualna tema islamskog ekstremizma, ali mislim da je tu još nešto posrijedi.
O ljudima i bogovima prvenstveno je film o snazi vjere, tolerancije i ljubavi prema drugome. Glavna narativna i idejna nit filma pitanje je da li je riskiranje života radi predavanja religioznom i karitativnom radu čin samodestrukcije ili čin ljubavi. Naime, nakon međusobnih rasprava i razdoblja samopropitivanja svi osim jednog redovnika odlučuju ostati u Alžiru.
Na spomenuto pitanje film odgovor pokušava dati manje kroz dijaloške rasprave, a više kroz prizore svakodnevnog života redovnika, gotovo dokumentarističkim dokaznim materijalom. Oveći dio filma čine prizori svakodnevnih radnji redovnika, vizualno i sadržajno malo zanimljivi (molitve, čitanja literature, rad na polju, izrada meda itd.). Oni uvlače gledatelja u meditativno, kontemplativno raspoloženje – glavnu aktivnost cistercitijanskih redovnika. Njihova je druga po važnosti aktivnost, njegovanje dobrosusjedskih odnosa, u filmu prikazana prizorima razgovora s mještanima, zajedničkim radom i učestvovanjem na lokalnim proslavama. Tim prizorima film želi pokazati da odluka redovnika da ostanu nije bio čin žrtvovanja ili mučeništva, nego životni odabir – odabir predavanja duhovnom svijetu naspram tjelesnog i odabir predavanja ljubavi prema drugom. Vrhunac je filma scena blagovanja večer prije odlaska u smrt u kojoj redovnici napuštaju svoju askezu da bi uživali u pjesmi i vinu. Tim činom zapravo govore: „Sretni smo, jer smo odbacili strah od smrti i izabrali život u ljubavi.“
Filmu se može uputiti nekoliko zamjerki. Poruke o međuvjerskoj toleranciji, iako lijepe, isforsirano su dijaloški i monološki umetnute u realistički prosede filma. Film ne uspijeva u potpunosti postići meditativno ozračje, odnosno, nedostaje mu snažnije vizualne ugođajnosti. Međutim, poruka o nadvladavanju straha od smrti ljubavlju doista je snažna. Da se vratim na zapažanje o znatnoj gledanosti ovog filma, mislim da ona dosta duguje toj duhovnoj razini filma. U svijetu punom ovisnosti o tjelesnom ljudi ponekad pokažu glad za duhovnošću.
© Juraj Kukoč, FILMOVI.hr, 4. travnja 2011.
