Svaki novi ciklus iranskog filma u Tuškancu donese nešto zbog čega ga vrijedi pamtiti. Niti ovogodišnji nije iznevjerio u tom pogledu. Zbog čega? Zbog poezije, lirike... metafizike. Jednom sam već povodom Kiarostamijevih ostvarenja govorio o metafizici. Njegov je filmski postav uvijek nadilazeći za puku prisutnost što nam ju donosi fizički svijet oko nas. I ove je godine barem jedan film iz ovog ciklusa doista nadišao stvarnosnost i dosegao parametre onog metafizičkog.
Bog će doći (Khoda Miad, 1995) srednjemetražni je uradak Majida Majidia. Autor koji je prošle godine predstavljen s četiri filma u kojima se razmatra dječji svijet ponovno i ovdje gleda oko sebe iz perspektive djeteta. Dječak, protagonist filma, oličenje je dobrote i čistoće osjećaja koju imaju tek – djeca. Mohsen živi sa svojom sestrom Mehrollah u malenom brdskom selu na sjeveru Irana. Igra se s vršnjacima, voli loviti patke, ali obavlja i sve poslove koji su inače obveza djece na selu. No, njihova je majka teško bolesna i svi u malenom selu polagano gube nadu da će se izvući. (Sjetimo se ovdje, sličnog po sižeu, televizijskog, a kasnije i kino filma Ademira Kenovića, Ono malo duše iz 1990.)
Otac (Hossein Mahjoub – otac i u kasnijem Majidijevu ostvarenju Boje raja /1999/) na početku se filma oprašta od Mohsena kako bi u velikom gradu pokušao zaraditi novac potreban za operaciju koja bi njegovoj supruzi spasila život. Početni kadar u kojem se kamera spušta odozgo prema njemu, koji gazi kroz blatnjavu pustoš, jedini je koji eksplicitno simbolički prikazuje šićušnost likova ispod nebeskog svoda. »Bog sve vidi, Bog nas neće zaboraviti... Bog će doći«.
Svaki iranski film u ciklusu nosi u svom početku natpis „U ime Boga“. Što to znači? Netko će reći da se radi o posvemašnjoj sakralizaciji životnog svijeta. Islamska republika Iran i u svom ustavu nosi tu sakralizirajuću odrednicu. Ali – zapadnom umu nepojmljiva! – rigidnost u ideološko-teološkom determinizmu sobom nosi i tom Zapadu davno zaboravljenu duhovnost koja se opire svakoj sekularizaciji. Bog je svemoguć... ali taj je bog stoga adresat na kojeg će se s pravom pozivati jedino – djeca. U tuzi i nemoći da drukčije pomognu bolesnoj majci dječak i djevojčica započinju pisati pismo. Adresa na koju će uputiti taj list jesu – nebesa. Dirljiva, dječje iskrena molba upućena je samome Svevišnjem!
Pismo Mohsen i sestra bacaju u sandučić pored blatnjavog seoskog puta, te ono jednoga dana dođe do poštanskog ureda u najbližem gradiću. Službenica pošte otvara pismo bez zemaljske adrese i, pročitavši ga, dirnuta brizne u plač. I ostali zaposlenici postaju dionicima neobične poruke što je dva djeteta upućuju samome Bogu. Odluče između sebe skupiti novac i poslati bolnička kola u zabačeno selo. U posljednjoj sekvenci filma, Mohsen lovi patke na jezeru dok bolnički automobil skreće prema njegovoj kući, a u doslovce zadnjem kadru dječak ozarena lica pušta ulovljenu patku u nebo. I mi znamo – Bog će doći.
Ovako patetički iskazano, čini se da smo suočeni s filmskom bajkom na tragu Hansa Christiana Andersena. Bajku u kojoj (ipak) naslućujemo sretan završetak. No, radi se o ultimativnom poetskom filmu s metafizičkim podtekstom. Naime, događa se čudo. Vjera – ona čista, iskrena i neiskvarena – uzrok je tog čuda. Ono što je odraslima iz mnogih razloga nemoguće događa se zbog dječje želje. U posve realističkom vizualnom postavu filma Majidi se dovinuo do sasvim fantastičkih visina.
Njegova je magija u radu s malim glumcima fascinantna. Osim toga, bez senzacionalnijih oblika filmskog zapisa Majidi stvara poeziju duše. Nakon ovoga filma razrješavamo sve antinomije (Kant) »čistoga (raz)uma«. Postojanje duše, jedinstvo i cjelovitost svijeta... opstojnost Boga – sve je dokazano! Majidijev praktički um čini sve razumske aporije nevažnima. Eto zašto je ovdje doista riječ o metafizici. No, ne o metafizici kao znanosti (što je bila Kantova težnja), nego o poetskoj metafizici, koja čini smislenost svih naših egzistencija. Pišući ranije o Majidiju, nisam se mogao oteti dojmu da je kod njega riječ i o osebujnoj etici. No, ne kao nauku, nego o savjesti i praksi životnog svijeta. Majidijeva je etika nešto što savršeno diše u njegovim filmovima. On nikad ne moralizira, a ipak njegovi filmovi žive od etičke supstancije!
Kao svojevrstan uvod u osebujnu trilogiju koju čine filmovi o odnosu djece i njihovih roditelja – Pedar (1996), Djeca raja (1997) i Boje raja (1999) – Bog će doći (1995) prolog je za konstituiranje filmske poetike Majida Majidija, autora nepatvorena osjećaja za život i životnost. No, život ne bi bio vrijedan življenja da je tek fizički fenomen. On je i metafizički. Iako je bilo i još nekih zanimljivih filmova u ovogodišnjem ciklusu iranskog filma, jedino se ovaj uzdignuo do razine većeg od života. Majid Majidi danas je jedan od rijetkih pjesnika filmske umjetnosti. Patetično? Tim gore po činjenice u ovoj dolini suza na putu prema djeci i bojama raja. I bez Crkve, i bez svećenika, i bez nedjeljne mise – Bog će doći...
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 27. ožujka 2011.
