Tko je autor teme Jamesa Bonda?

Sjećanje: John Barry (1933-2011)

  • John BarryGlazbeni kameleon

    Krajem siječnja 2011. objavljena je tužna vijest da je umro jedan od najvećih filmskih skladatelja, John Barry (3. studenog1933 – 30. siječnja 2011). Barry je u filmskoj zajednici, a naročito onome dijelu orijentiranom prema glazbi, bio poznat kao skladatelj koji se s lakoćom snalazio u različitim glazbenim (i filmskim) žanrovima. Krenuo je od jazza, koji je od djetinjstva bio dio njegova života (u kinima koje je posjedovao njegov otac nisu se samo prikazivali filmovi, nego su nastupali i različiti jazz-sastavi; a nakon što se zaljubio u ploče koje je slušao njegov brat Patrick, naučio je svirati trubu). Zato se u njegovoj filmografiji nalaze filmovi koji su izričito orijentirani prema jazzu (primjerice The Cotton Club, 1984), ali i oni čiji naslov ne otkriva žanrovsku orijentaciju partiture, no koji u srži nose jazz (na primjer, u filmu Playing by Heart iz 1998. Barry je skladao po uzoru na glazbu Cheta Bakera). No u Barryjevoj filmografiji nalaze se i sasvim drugačiji filmovi, koji su tražili i sasvim drugačiji pristup glazbi. Među njima su Oscarom nagrađene partiture Zima jednog lava (1968), Moja Afrika (1985) i Ples s vukovima (1990) sa širokim, epskim orkestralnim temama, zatim partitura za film Chaplin (1992) sa specifičnim tragično-komičnim pristupom, pa i partiture filmova Rođen slobodan (1966) i Ponoćni kauboj (1969) koje su više orijentirane prema songu.

    Unatoč velikoj vrijednosti spomenutih partitura, John Barry je poznat kao autor koji je glazbom stvorio zvukovni identitet popularnog filmskog serijala o najpoznatijem tajnom agentu, Jamesu Bondu. Međutim, glazbeno rješenje ovih filmova, a naročito autorstvo teme Jamesa Bonda, ispunjeno je kontroverzijom.
    Dr. No, red. Terence Young
    Dr. No – početak serijala o Jamesu Bondu

    Otkupivši prava na priče Iana Fleminga o tajnom agentu 007, producenti Harry Saltzman i Albert Broccoli nisu imali namjeru stvoriti veliki film tipa današnjih blockbustera, ali im se činilo da u Flemmingovim pričama ima štofa koji bi mogao zanimati široku publiku (prva priča, Casino Royale, nastala je još 1953, a filmski je uobličena 1966. i potom 2006. godine). No imali su velikih problema s pronalaskom redatelja koji bi htio režirati film Dr. No (1962), prvi film o Jamesu Bondu. Na isti su problem naišli kada su počeli tražiti glavnog glumca. Naposljetku se režije prihvatio engleski redatelj Terrence Young, koji se toliko saživio s ulogom Jamesa Bonda da je bio velika pomoć Seanu Conneryju, mladom škotskom glumcu bez velikog iskustva koji se uloge prihvatio nakon što su je odbili mnogi slavni glumci, a među njima i Roger Moore, koji je u to vrijeme snimao drugi film.

    Za skladatelja su Saltzman i Broccoli odlučili pozvati pjevača, tekstopisca i kompozitora, Montyja Normana. Možda je izbor bio pomalo neobičan, jer je Norman pisao tekstove i glazbu za mjuzikle, ali čini se da se producentima Jamesa Bonda svidio njegov eksperimentalno-modernistički stil koji se povremeno čuo u nekim njegovim glazbenim radovima.

    U međuvremenu, John Barry se vratio u Englesku nakon odsluženog trogodišnjeg vojnog roka, koji je služio u vojnom orkestru (za koji je svirao trubu i ponešto skladao). Te tri godine provedene u Egiptu i na Cipru također je iskoristio da upotpuni glazbeno obrazovanje pohađanjem dopisnih tečajeva glazbe (dok je bio u Egiptu, pohađao je tečaj Glazba matematikom Josepha Schillingera, a nakon toga je, odlaskom na Cipar, upisao tečaj Harmonija i orkestracija za jazz orkestar Billa Russoa). Po povratku u Englesku osnovao je sastav John Barry Seven u kojemu je sam svirao trubu, a s kojim je vrlo brzo privukao pozornost izdavačke kuće EMI. Uslijedile su i prve filmske ponude koje su krenule filmom Beat Girl (1960). I njegovo je glazbeno stvaralaštvo, a naročito sklonost jazzu, privuklo pozornost producenata filma Dr. No.

    Iz Barryjeve perspektive

    Dr. No, red. Terence YoungJohn Barry je svoje sudjelovanje u filmu Dr. No opisao filmskom analitičaru i muzikologu Royalu S. Brownu: „U petak navečer nazvao me gospodin Noel Rogers koji je vodio United Artists Music u Londonu. Rekao je, „Gledaj. Imamo veliki film koji se zove Dr. No. To je film o Jamesu Bondu.“ Znao sam za Flemingove knjige, ali ni jednu nisam pročitao, premda sam okvirno znao o čemu su bile – bile su to priče o tajnom agentu. I tada mi je (Rogers) rekao da je Monty Norman potpisao ugovor da napiše glazbu. Rekao sam: „Monty Norman ne sklada glazbu, on je tekstopisac, zar ne?“ Rogers nije htio raspravljati o tome! No (producenti) nisu bili zadovoljni i željeli su da sljedeći dan dođem i pogledam što se tu može napraviti. Došao sam i Monty mi je nešto odsvirao. Tada sam pozvao Noela Rogersa da malo izađe i rekao mu: „Ne mogu raditi s takvim materijalom. Sada sam već prilično uspješan, a ovo nije ni blizu onome što tražimo.““

    John Barry se nećkao pristupiti nesigurnom projektu u čije je skladanje već bio uključen drugi skladatelj. Problem je bio u tome što je Norman već potpisao ugovor za film, a bilo je jasno da on neće moći napisati glavnu temu. Osim toga, producenti su hitno trebali glazbu za najavnu špicu. Noel Rogers je pokušao odobrovoljiti Barryja, pa mu je u povjerenju obećao: „Film bi mogao prerasti u serijal. Prava imaju Saltzman i Broccoli. Ako napišeš temu i bude dobro, moglo bi to biti nešto za tvoju budućnost.“

    „Ponudili su mi dvjesto funti – vjerujte mi, u to vrijeme je to zvučalo sasvim u redu!“, pripovijedao je Barry, „i prava na single ploču koju sam mogao snimiti u studiju Columbia Records s kojim sam već imao ugovor. I pristao sam. Nikada nisam vidio film. Otišao sam govoreći da moram napisati to što moram napisati. Monty Norman mi je rekao: „Pa, nisam baš sretan. Ali, samo naprijed.“ I tako sam se vratio kući, radio cijeli vikend, napisao tu temu prilično u stilu Petera Gunna Henryja Mancinija i Nedodirljivih Nelsona Riddlea. A također sam povezao i mnogo toga što sam skladao godinama prije filmova o Jamesu Bondu.“
    Dr. No, red. Terence Young
    „Tako sam napisao tu prokletu temu, otišao u studio i snimio je. U nedjelju, kada je Dr. No prvi put prikazan, stajao sam izvan Paviljona na Picadillyju. Ušao sam u kino, a prokleta je tema bila u cijelom filmu! Nazvao sam Noela Rogersa i upitao ga što se, dovraga, zbiva. A on je odgovorio: „Čekao sam ovaj poziv. Gledaj. Znamo koje su tvoje zasluge.“ I tako, naravno, kada se snimao film Iz Rusije s ljubavlju, pozvali su mene.“ (Svi citati iz: Royal S. Brown: Overtones and Undertones, 1994, University of California Press, str. 327-328)

    Jedna tema – dva skladatelja

    Tako je započela Barryjeva Bond-epopeja koja je na kraju završila skladanjem glazbe za jedanaest Bond-filmova. Međutim, kako je u ugovoru prvog filma stajalo da je skladatelj Monty Norman, tako je Norman s punim pravom mogao tvrditi da je napisao temu Jamesa Bonda. Dapače, kada je spor među skladateljima završio na sudu, sud je presudio u Normanovu korist, unatoč tome što je Barry tvrdio da je napisao temu, ali da, prema dogovoru, njegovo ime na filmskoj špici (a niti na ugovoru) nije napisano (niti dopisano) uz Normanovo. Tako je, prema sudskoj presudi (a to je kasnije tvrdio i Norman), Monty Norman napisao melodiju teme (koju je, kako je tvrdio, preuzeo iz jednog svog ranijeg mjuzikla), a Barry ju je orkestrirao i aranžirao (odnosno dodao joj je gitare i specifičan ritam).

    Royal S. Brown je u svojoj knjizi Overtones and Undertones sumirao je rezultat spora, kao i bijes samog skladatelja i njegovih poklonika rečenicom: „John Barry je vjerojatno jedini filmski skladatelj čija slava počiva na temi koju nije napisao – premda ju je zapravo napisao.“ (str. 322) Zapravo je na temelju tvrdnji jednog i drugog skladatelja, pa i na temelju sudske presude teško reći tko je u pravu. No točnost Barryjevih navoda moguće je potvrditi vrlo jednostavno – gledanjem i slušanjem filma. U filmu Dr. No se, naime, jasno čuju dva potpuno različita skladateljska stila, koja očito pripadaju dvojici sukobljenih skladatelja, Montyju Normanu i Johnu Barryju.
    Dr. No, red. Terence Young
    Normanov je dio partiture dvojak, jer on je za film skladao i popratnu glazbu i pjesme. Popratna glazba je tematski i orkestracijski prilično nedorečena, teme koje on upotrebljava su potpuno neatraktivne i očito je da su mišljene da budu u drugom planu. No budući da je glazba prilično stišana (moguće je da su producenti ili/i redatelj osjetili slabu vrijednost glazbe pa su tražili da se stiša, ali možda je to učinio i sam skladatelj dinamikom), to ne smeta toliko koliko smeta pretjerana deskriptivnost: Monty Norman kao da nije mogao bez upotrebe banalnog mickey mousing effecta u uzbudljivom špijunsko-akcijskom filmu! S druge strane, tu je i činjenica da je glazbe u filmu općenito vrlo malo, što također može biti odraz nezadovoljstva šefova napisanom glazbom (pretpostavljam da dio partiture nije upotrijebljen, jer je u filmu niz scena, uključujući i završni obračun, koje jednostavno vape za glazbenom podlogom).

    A opet, od Normana se (koji je u principu bio pisac pjesama) tražilo da napiše nekoliko pjesama i on je napisao tri glazbena broja u stilu kalipsa (Three Blind Mice, Jump Up i Underneath the Mango Tree) koja su odlično sjela u film tako da je glazbom opisano mjesto radnje, Jamaica, a i njezini likovi (u slavnoj sceni u kojoj izranja na morskom žalu, Ursula Andress pjeva Underneath the Mango Tree a Sean Connery joj odgovara pjesmom).

    S druge strane, Barryjev dio partiture stilski snažno odudara od ostale (Normanove) glazbe, u smislu da se ne skriva (tematskom i orkestracijskom nejasnoćom, odnosno dinamičkom intervencijom), nego se gotovo nameće kako bi pokrenuo film. Barryju je i na sudu priznat udio u glazbenom stvaranju uvodne špice. Kao zanimljivost navodim da je to jedina Bond-špica u kojoj se pojavljuju dvije teme: tema Jamesa Bonda i kalipso-pjesma Three Blind Mice (drugim imenom Kingston Calypso), koju je Terrence Young naručio od Normana kako bi glazbom uveo u prvo ubojstvo u filmu (moguće je i da je redatelj naručio pjesmu kako se Norman ne bi uvrijedio što je u uvodnoj špici korištena samo Barryjeva glazba).
    Dr. No, red. Terence Young
    No čini se da je Barryju doista rečeno da napiše samo temu za najavnu špicu, ali da je ona, bez njegova znanja, upotrijebljena i na drugim mjestima u filmu. Naime, ta tema se kroz film nikada ne mijenja, nego je uvijek onakva kakva se pojavljuje u špici. Mijenjala se samo zahvaljujući tehničkom dijelu ekipe koji ju je skraćivao radi prilagodbe scenama, ali u njoj nema nikakvih skladateljskih intervencija: ne mijenja joj se orkestracija niti harmonizacija, ritmički i melodijski tijek je u dlaku isti kao i kod prve pojave teme u špici, a time, naravno, izostaje svaka pomisao na eventualno variranje ili bilo kakvo drugačije transformiranje teme radi prilagodbe glazbenog tijeka filmskom prizoru. No bez obzira na to, tema je tako dobro napisana (što je, zapravo, bila nesreća za Johna Barryja) da uvijek odgovara sceni bez obzira na to radi li se o automobilskoj jurnjavi ili jednostavnoj sceni u kojoj Bond telefonira na aerodromu praćen pogledima sumnjivog čovjeka.

    Iz toga proizlazi da je pravi skladatelj teme Jamesa Bonda John Barry. On je napisao jednu temu kako se dogovorio, a kada je mimo dogovora upotrijebljena u cijelom filmu, nije se uopće razmišljalo o njezinoj glazbenoj razradi (uostalom, Norman sigurno ne bi znao razraditi Barryjevu temu, a još manje bi to znali filmski ljudi koji su je jedino mogli skratiti, stišati ili pojačati). Još se manje razmišljalo o autorskim pravima koja su (zajedno s povelikom zaradom) pripala Montyju Normanu. Jedina utjeha Johnu Barryju bila je da je on, a ne Norman, nastavio skladati za serijal pišući popratnu glazbu i pjesme te oblikujući njegov zvukovni identitet u filmovima Iz Rusije s ljubavlju (1963), Goldfinger (1964), Operacija grom (1965), Samo dvaput se živi (1967), U službi njezinog veličanstva (1969), Dijamanti su vječni (1971), Octopussy (1983), Pogled na ubojstvo (1985) i The Living Daylights (1987). Svi skladatelji koji su naslijedili Johna Barryja (a najdulje je u serijalu David Arnold, koji sklada za najnovije filmove iz devedesetih godina dvadesetog stoljeća i s početka dvadeset i prvog stoljeća) upotrebljavali su, na ovaj ili onaj način, njegovu temu koja je postala zaštitnim znakom serijala.

    © Irena Paulus, FILMOVI.hr, 6. ožujka 2011.

    Read the English version of the text

Piše:

Irena
Paulus

kritike i eseji