Marambra (Maricel Álvarez), tada već dobrano izgubljena u bespućima vlastitih manično-depresivnih stanja, objašnjava u završnoj trećini filma Uxbalu (Javier Bardem) kako je činila samo ono što je morala činiti da bi preživjela, iako je svjesna da su mnogi od njezinih postupaka možda bili krajnje neadekvatni ili sebični. Njezina replika esencijalni je komentar cjelokupnoga opusa meksičkoga filmaša Alejandra Gonzáleza Iñárritua, s kojim sam se prvi put susreo jednoga jutra prije desetak godina kada sam neplanirano završio na jutarnjoj projekciji njegova prvoga dugometražnoga filma Pasja ljubav (Amores Perros, 2000) na Motovunskom filmskom festivalu. Djelo tada još nedovoljno poznata autora, kojemu je tek predstojao put osvajanja velikih svjetskih filmskih festivala, svakako je svojom kvalitetom, ali i depresivnošću, iskakalo iz ondašnje selekcije te se nametnulo kao jedan od jačih naslova u konkurenciji. Naravno, nekoliko mjeseci kasnije, kako sam i predvidio, o filmu se počelo naveliko pisati.
Baš kao i protagonisti Iñárrituova posljednjega filma Biutiful, tako su i protagonisti mozaične i finim nitima simbolike isprepletene Pasje ljubavi, koja je predstavljala hrabru intimno-društveno-kulturnu fresku suvremenoga meksičkoga društva, činili mnoge stvari kojima se nisu ponosili i koje su bili primorani činiti kako bi preživjeli u nepravednom i nesavršenom svijetu koji ih okružuje. U rasponu od Pasje ljubavi, preko 21 grama (2002) i Babela (2006), do Biutiful (2010), redatelj je stvorio galeriju antijunaka koji su svedeni na puko, jednodimenzionalno preživljavanje u egzistencijalnoj kanalizaciji ovoga svijeta. Međutim, prividno svođenje čovjeka na njegovu animalnu bazu te puke nagone za održavanjem i preživljavanjem, uvijek je uspijevalo biti zaogrnuto finim nitima humanizma. Kolikogod filmovi koji su prethodili Biutifulu u svojoj srži bili depresivni crnjaci, autor je svoje parabole uvijek uspijevao začiniti barem malom dozom optimizma ili naznačiti mogućnosti iskupljenja.
U razmatranom zadnjem filmu uočljivo je kako je Iñárritu prekinuo suradnju sa svojim starim i stalnim scenaristom Guillermom Arriagom, koji je bio potpisan na svim njegovim filmovima, i čiji su pametno te promišljeno strukturirani scenariji svakako odigrali veliku ulogu kako u postizanju osnovnoga tona navedenih filmova, tako i u formuliranju autorova redateljskoga opusa. U usporedbi pak s prethodnim mu radovima, Biutiful je još depresivniji i mračniji film u kojem se tijekom dva i pol sata uistinu ništa pozitivnoga ne događa, a protagonisti su deheroizirane, društveno iščašene osobe koje se u svom nezavidnom okruženju pokušavaju snaći najbolje što znaju i mogu. Posrijedi je oporo i gotovo naturalističko seciranje ljudskoga, kako emocionalnoga tako i egzistencijalnoga, beznađa u svim njegovim pojavnim oblicima.
Za razliku od prethodnih redateljevih radova za koje je bila karakteristična razvedena i mozaična narativna struktura, često s nekoliko paralelnih narativnih linija koje su se međusobno isprepletale, konfrontirale i nadopunjavale, Biutiful je narativno mnogo jednostavniji. Razlog tome treba tražiti u činjenici kako sada imamo samo jednu središnju svijest za razliku od nekoliko njih u Pasjoj ljubavi, 21 gramu ili Babelu. Film je također mnogo intimniji jer ovoga puta nije posrijedi razmatranje suodnosa intimnoga i društvenoga, nego je naglasak mnogo više na intimnoj te psihološkoj razini priče. Stoga redatelj, recimo, ne secira složenu imigrantsku te nehumanu kapitalističku problematiku koja se provlači kroz film jer manje ili više nastoji djelo postaviti u perspektivu Uxbala, antijunaka zakutnih ulica koji saznaje da umire od raka prostate koji je metastazirao te sada pokušava završiti sve nedovršene poslove koji su mu ostali u ovome životu. Primjećujemo da i ovoga puta Iñárritu nije uspio odoljeti svojim metafizičkim i mističnim elementima, koji se redovito, poput svojevrsnih lajtmotiva, provlače kroz njegova ostvarenja. Zato naracija i ima ciklički oblik, odnosno započinje i završava u istoj točki.
Ostali se likovi u filmu javljaju u funkciji supostavljanja glavnome protagonistu kako bi nadopunili taj nezavidni egzistencijalni mozaik pa je posrijedi svojevrsna izokrenuta i dehijerarhizirana osobna odiseja ulicama Barcelone, koja također velikim i dobrim dijelom počiva na izvrsnoj glumačkoj kreaciji Javiera Bardema. Redatelj je iz njega uspio izvući maksimum glumačke ekspresivnosti te je raspon emocija i ponašanja kroz koje prolazi njegov lik doista impresivan. U tom se segmentu izvrsno nadopunjuje s Maricel Álvarez, koja glumi Uxbalovu problematičnu te emocionalno i duševno rastrojenu suprugu.
U Iñárrituovim filmovima prostor uvijek igra bitnu ulogu te je jednako značajan kao i sami likovi, tim više što je i on sveden na jedan oblik protagonista. Dovoljno je prisjetiti se Mexico Cityja u Pasjoj ljubavi, koji je nerazdvojno bio povezan sa sudbinama likova, te trima pričama koje su, s ozbirom na gradski milje, bile izdiferencirane različitom uporabom fotografije Rodriga Prieta. Prieto se kao stalan redateljev suradnik našao u ulozi direktora forografije i u Biutifulu, te je svojom realističkom, neposrednom kamerom i zagasitim tonovima svakako pridonio uvjerljivom evociranju atmosfere koja, uz spor ritam filma, doprinosi njegovoj oporosti i težini. Grad koji hvata njegova kamera razlikuje se od turističkih razglednica romantične i strastvene Barcelone pa film predstavlja snažnu penetraciju u urbano tkivo i ono što se odvija iza turističkih brižno uređenih i ušminkanih kulisa, u svijetu gradske sirotinje, potrošenih egzistencija te ilegalnih useljenika, koji u tom otužnom okruženju traže mogućnosti za nov početak.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 12. ožujka 2011.
