Fascinacija Jimom

4. MAXtv Filmomanija, Movieplex, Zagreb, 26. siječnja – 6. veljače 2011. / Art-kino Croatia, Rijeka, 10. – 23. veljače 2011.: The Doors: When You're Strange, red. Tom DiCillo

  • The Doors: When You're Strange, red. Tom DiCillo

    Prošla su gotovo dva desetljeća otkako je Oliver Stone snimio svoju igranofilmsku fantaziju o Jimu Morrisonu i Doorsima (The Doors, 1991) s krajnje nesretno (da pristojno kažem) odabranim Valom Kilmerom i prema nerazumljivim kriterijima odabranom Meg Ryan, Tom DiCillo (Život u zaboravu), koji je devedesetih godina prošloga stoljeća slovio kao jedna od uzdanica američkoga nezavisnoga filma, odlučio se obožavateljima benda predstaviti s dokumentarnim filmom koji prati početak, razvoj i kraj karijere tog legendarnog sastava. U usporedbi sa Stoneovim naslovom, slobodno se može zaključiti kako će When You're Strange obožavateljima zasigurno biti više po mjeri. Tome treba pridodati i činjenicu kako je redatelj ulogu naratora vrlo kalkulantski dodijelio blagoglagoljivom Johnnyju Deppu.

    DiCillo svakako nije uspio odoljeti stoneovskim segmentima pa uvodnu sekvencu čini igranofilmski dio kojim je i kasnije sporadično prošaran dokumentaristički dio, a njime se očito nastoji postići stanovita atmosferičnost te referiranje na nomadski način života i slobodu duha kojei je bend evocirao. Na navedene segmente otpada zanemariv dio filma, a naglasak je stavljen na čisto dokumentaristički te arhivski materijal na temelju kojega autor gradi svoju priču. Redatelj je također odlučio izbjeći sugovornike te intervjue u kojima bi razgovarao s osobama koje su svjedočile onovremenom putu grupe ili različitim kulturološkim stručnjacima, koji bi iz današnje perspektive razmatrali uspjeh te značenje benda za poimanje kako glazbene, tako i popularne kulture, čime je odlučio ostati isključivo u perspektivi The Doorsa.
    The Doors: When You're Strange, red. Tom DiCillo
    Djelo ne donosi ništa osobito nova na razini priči. Kao i većina glazbenih biografskih filmova, bez obzira na to radi li se o igranim ili dokumentarnim naslovima, prati tipičnu razvojnu liniju u životu svakoga benda u rasponu od prvobitnih mokrih snova budućih članova sastava o slavi i uspješnosti, preko vrtoglavoga uspjeha ispunjenoga tulumarenjima, seksom, alkoholom i drogom, do konačnoga sloma. Iako naslov sugerira kako je posrijedi djelo koje se bavi glazbenim sastavom, autor mnogo veći naglasak stavlja na lik i pojavu Jima Morrisona te pomalo neopravdano zanemaruje ostale članove The Doorsa. Morrisonov pak portret nije dokumentaristički objektivan, nego redatelj neskriveno pokazuje osobnu fascinaciju pjevačem i pjesnikom.

    When You're Strange započinje razmatranjem kontrakulturnih pokreta koji su šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća velikom žestinom zahvatili američko društvo te skiciranjem društvenih, političkih i kulturnih strujanja u Sjedinjenim Državama. Na taj se način postiže vremensko i prostorno smještanje priče kako bi ona dobila autentične i konkretne obrise te se usporedno pratila s onovremenim društvenim zbivanjima. DiCillo gotovo štreberski uvijek nastoji podcrtati korespondiranje pojave The Doorsa sa sve većom liberalizacijom u američkom društvu, ali i s otporom koji je sastav doživljavao zbog kontroverznoga ponašanja svoga pjevača.
    The Doors: When You're Strange, red. Tom DiCillo
    Navedeno povezivanje društvenoga segmenta s biografijom benda možda je i najslabiji dio dokumentarca, jer koliko god redatelj u svom pristupu građi bio poprilično subjektivan, ostaje dojam kako je posrijedi poprilično čedan film s obzirom na osobe o kojima govori i čije životopise prati. Također, ostaje dojam kako mu osamdesetominutni film ipak nije dovoljan da bi se kompleksnije pozabavio bogatom građom. Treba navesti da je kao kuriozitet DiCillo upotrebljavao rijetko viđen ili nepoznat arhivski materijal, što filmu daje stanovitu zanimljivost i autentičnost.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 26. veljače 2011.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji