Australski filmaš na radu u Meksiku Michael Rowe u svom se prvom dugometražnom igranom filmu vješto poigrava konceptom sadomazohističke fantazije, odnosno erotske dominacije. U razmatranju navedene problematike Jessica Benjamin izvrsno je uočila kako ona predstavlja osuvremenjenu inačicu hegelovske dijalektike gospodar-rob jer dovođenje u pitanje vlastitoga tjelesnoga integriteta nije ništa drugo nego odraz borbe do smrti za prepoznavanjem. A navedeno je upravo ono što čini Roweova junakinja Laura (Monica del Carmen), koja se upušta u svojevrsno ritualno seksualno propitivanje granica izdržljivosti svoga tijela. Međutim, kako to obično biva, tjelesno mučenje postaje samo jedan od načina da se anestezira duševna bol što je osoba trpi.
O protagonistima filma Prijestupna godina zapravo malo toga saznajemo. Laura živi sama u neuglednom stanu u, po svemu sudeći, pomalo zapuštenoj zgradi u neimenovanom dijelu Mexico Cityja. Radi kao novinarka u lokalnom poslovnom tjedniku te ne komunicira pretjerano s drugim ljudima. Laura održava dvije vrste kontakata. Prva je putem telefona, razgovorima s bližnjima, pri čemu im mahom laže o svome životu te izmišlja nepostojeće prijatelje s kojima se navodno druži. Drugi se odnosi na sporadične i krajnje površne seksualne noćne susrete kada Laura izlazi u provode da bi se potom vratila u stan s nepoznatim muškarcima. Jedne večeri na taj način upoznaje sadistički nastojenog Artura (Gustavo Sánchez Parra) s kojim se upušta u kompleksan i nasilan erotsko-emocionalni odnos. Već iz samoga načina života glavne protagonistice primjetno je kako film jednim dijelom nastoji secirati suvremeno urbano otuđenje koje već probija iz neuglednoga egzistencijalnoga okruženja.
Roweov uradak djeluje poput spoja Bertoluccijeva Posljednjeg tanga u Parizu te Malleove Požude. U sva tri filma seks je nerazdruživo povezan s thanatosom jer neupitno vodi do tjelesnog i duševnog rasapa, koji se u tim slučajevima ne doživljava kao nešto negativno, nego kao prijeko potrebno oslobađanje od patnje te bezličnih društvenih okova. Stoga seks predstavlja razoran čimbenik kojim se protagonisti koriste kako bi nadvladali osobne frustracije i nezadovoljstva, kako svojom egzistencijalnom situacijom tako i emocionalnom ispraznošću. I dok je u prva dva filma seksualno nerazdruživo povezano s dekadentnim, kod Rowea više ništa od dekadencije nije ostalo jer su njegovi protagonisti sasvim ogrezli u samoći, otuđenosti, izolaciji, melankoliji te vlastitim traumama iz prošlosti, o kojima ništa ne znamo niti saznajemo tijekom filma. Redateljeva tajanstvenost svakako ima povoda jer ne želi banalizirati priču otrcanim i nebrojeno puta viđenim konceptima, a s druge strane gledateljima je ponuđeno da sami, uz pomoć određenih provodnih motiva, sastavljaju mozaik priče u cjelinu kako im to odgovara.
Naslov filma je pak vezan uz smrt Laurina oca koji je preminuo dvadeset i devetoga veljače, dakle prijestupne godine, nakon čega se ona odselila iz provincijskoga grada u glavni. Tijekom filma Laura križa datume na kalendaru počevši od prvoga pa sve do zadnjega dana veljače kada planira umrijeti, a jedan od bitnih lajtmotiva je očeva britvica koja ima status svojevrsne relikvije i libidnog objekta. U dodatku navedenoj tajanstvenosti, Rowe se vješto poigrava gledateljevim motrištem. Jedina lokacija u filmu je Laurin stan, a sve što se odvijalo prije doseljenja i što se trenutačno događa u njezinu životu gledatelj saznaje isključivo kroz događaje, razgovore te susrete koji se odvijaju u stanu. Redateljevi položaji kamere te način kadriranja nastoje postaviti gledatelja u poziciju voajera koji se tijekom cijeloga filma nalazi sakriven iza imaginarnoga (kinematografskoga) platna u Laurinu stanu te svjedoči onome što se tamo zbiva, kao što i Laura neprestano iza zastora svoga prozora uhodi sretan par koji živi u stanu nasuprot njezina, a koji predstavlja njezinu masturbatorsku fantaziju.
Budući da se film odvija na svega jednoj lokaciji – u neuglednom stanu koji je uvijek u polusjeni, Prestupna godina ostavlja izrazito komoran i klaustrofobičan dojam, tim više što, kao što je već rečeno, gledatelj ima dojam da je sakriven negdje u tom prostoru. Roweov redateljski rukopis također je krajnje ogoljen i jednostavan, kadrovi su dugi i statični, što sve doprinosi gore navedenom dojmu, pojačava atmosferičnost ostvarenja, te sugerira spor i jednoličan protok vremena. U filmu se tako neprestano ponavljaju slične situacije: Laura uvijek na isti način i u isto doba noći dolazi s muškarcem u stan, Arturo je uvijek budi usred noći, ona mu baca ključeve s prozora, skida spavaćicu te mu gola otvara vrata. Takva ponavljanja naglašavaju rutinske situacije u životu protagonistice, koje su svedene na razinu pukoga mehaničkoga ponavljanja. Stoga Laura pokazuje kako sadomazohistička fantazija nije odraz puke prisile ili straha, nego uključuje mnogo složenije psihološke procese jer ona pristaje na igru zbog vlastitih žudnji. Uostalom, ona je u ulozi roba spremna ići do kraja. Arturo je taj koji se povlači u trenutku kada mu rob pokazuje najveću odanost te odlučuje žrtvovati svoj život za njegov užitak nad užitcima. U njezinu slučaju težnja za podređivanjem uistinu postaje traganje za prepoznavanjem te nastojanje da se pobjegne od osamljenosti i izoliranosti u kojoj provodi svoj jednoličan život.
Komoran film poput Prestupne godine također ne bi mogao funkcionirati bez upečatljivih glumačkih ostvarenja, a Monica del Carmen i Gustavo Sánchez Parra sugestivno su dočarali ambivalentan odnos u kojem se nalaze njihovi likovi.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 21. veljače 2011.
