Kako se riješiti konkurencije?
Ciklus frankofonog filma, Art kino Croatia, Rijeka, 24. – 27. siječnja 2011.: Sjekira (Le couperet), red. Costa Gavras
-
Costa Gavras (Z, Nestali), unatoč poznijim godinama i svakako zasluženoj mirovini, u dvijetisućitima je ipak odlučio ne posustati pa je, kako bi bio u dosluhu s vremenom, svoj politički angažman nastojao osuvremeniti, da ne kažem apdejtirati, na društvene pojave i procese karakteristične za naše doba. Gavras nažalost nema više toga kreativnoga zamaha i elana kao prije nekoliko desetljeća, a to dokazuju i tri njegova filma snimljena u zadnjih deset godina.
Amen (2002) je više kontroverzi izazvao svojim plakatom koji je dizajnirao talijanski fotograf Oliviero Toscani, a koji prikazuje katolički križ kako se izdužuje u nacistički kukasti križ, nego kompleksnim zahvatom u građu. Redatelj je očito aludirao na povezanost katoličke crvke s nacističkim zločinima tijekom Drugoga svjetskog rata, između redaka apostrofirajući povezanost pape Pija XII i nacističkoga režima u onovremenoj Njemačkoj. Unatoč snažnom nastojanju da istakne svoju angažiranu potku, film je pretjerano pompoznim redateljskim stilom ostavljao mlaki dojam. Ništa bolji utisak nije ostavila niti Gavrasova egzilantska bajka Raj je zapadno (2009) u kojoj redatelj nije uspio ostati imun na egzilske fetiše, koji su postali toliko upečatljiva tematsko-motivska preokupacija, napose u filmovima mediteranskoga kulturnoga kruga, nižući situacije, ali bez sagledavanja uzroka i posljedica. Ako ništa drugo, spomenuta su dva filma pokazala kako je Gavras uvijek imao osjećaja za duh vremena te aktualnost jer je za svoje filmove birao teme koje su secirale neke od trenutačno gorućih društvenih, ekonomskih te kulturnih pitanja.
Iznimka nije niti Sjekira (2005), snimljena između filmova Amen i Raj je zapadno, koja razmatra problematiku i tematiku karakterističnu za brojna razvijena kapitalistička društva: tvrtke, u namjeri da smanje izdatke a povećaju profit (što je krajnji cilj njihova poslovanja), restrukturiraju djelatnost i sele pogone u nerazvijene zemlje trećega svijeta ili tranzicijske zemlje bivšega socijalističkoga bloka, u kojima je za plaće radne snage potrebno izdvojiti manje novca. Zbog navedene prakse u matičnim zemljama niz stručnjaka i radnika ostaje bez radnih mjesta te si ne mogu osigurati pristojnu egzistenciju.
Film dobro funkcionira kada u pozadini glavne radnje secira neke od obrazaca tipičnih za kapitalistička društvena uređenja poput narcističke usmjerenosti na sebe, materijalno i mladost. Gavrasov glavni lik, kemijski inženjer Bruno Davert (vrlo dobri José Garcia) dvije godine ne može naći posao u struci, a izvan struke očito ne želi raditi. Kako film odmiče, postaje nam jasno kako veći dio njegova problema leži u činjenici da se previše poistovjećuje sa svojim poslom. Drugim riječima rečeno, posao nije samo jedan dio njegove egzistencije, nego predstavlja središnje mjesto, referentnu točku, oko koje se organiziraju sve ostale egzistencijalne preokupacije u rasponu od obitelji pa do hobija i odnosa prema prijateljima. Bruno se nekoliko puta tijekom filma osvrće na činjenicu da je prije imao više materijalnih sredstava pa tako i dva automobila, a ne jedan kao sada, dok njegova supruga naposljetku priznaje kako je njihov brak u pitanje ipak dovela prijetnja da bi mogli postati sasvim siromašni. S druge strane, Bruno i njegovi supatnici, koje nastoji nasilno ukloniti kako mu ne bi predstavljali prijetnju na novom natječaju za posao, mahom su sredovječni ljudi koje nitko više zapravo ne želi zaposliti jer svaki poslodavac želi svježu krv: mlade, nadobudne, svježe, lijepe, natjecateljski nastrojene i kreativne zaposlenike koji se neće libiti zgaziti svoju konkurenciju. Film također u jednom segmentu naznačava i pitanje neracionalnoga obrazovanja te stvaranja velike količine stručnjaka za kojima nema stvarne potrebe na tržištu rada.
Iako u Sjekiri, kao i u filmu Raj je zapadno, redatelj pokušava biti alegoričan te svoju priču zaodjenuti u pomaknuto bajkovito ruho, ali tako da je liši bespotrebnih moralizatorskih akcenata, Brunina nastojanja pokazuju se kao svojevrstan Sizifov posao. Vrijeme je recesije i ekonomske krize i kolikogod svoje konkurencije on uklonio, kapitalistički koncerni neprestano otpuštaju nove ljude koji postaju prijetnja na tržištu rada nebrojenim referencama.
Međutim, tu dolazimo do glavnoga problema filma. Gavras u tradiciji vlastitoga političko-društvenoga angažmana iz prikrajka nastoji pokazati nehumani karakter kapitalizma, što je pak u raskoraku s njegovim glavnim subjektom, čija je priča, unatoč svim nedaćama, isprepletena brojnim humornim elementima, štoviše – posrijedi je komedija. U toj komediji glavnome je akteru jedino bitno da zadrži svoje kapitalističke igračke te dobar i lagodan način života, što u konačnici i uspijeva. Na taj način redatelj parodira vlastitu kritiku i seciranje kapitalizma. Jedan od bitnih lajtmotiva filma su billboardi koje redatelj neprestano kadrira, a mahom prikazuju atraktivne i polugole žene koje reklamiraju različite proizvode ili su pak posrijedi natpisi koji ilustriraju kapitalistički svjetonazor. Svaki put kada Bruno uoči takve reklamne plakate u njegovim očima možete vidjeti svojevrsnu sjetu.
Postoji određena sličnost između Gavrasova bespotrebnoga holivudskoga izleta Ludi grad (1997), s Johnom Travoltom i Dustinom Hoffmanom u glavnim ulogama, te Sjekire. U Ludom gradu osoba koja ostane bez posla zatvara se s taocima u muzej, a mediji na račun njezine patnje profitiraju, što je Gavrasu poslužilo za pesimističnu studiju odnosa medija, društva, kapitalizma i moći. Sjekira s ispoliranim redateljskim stilom, raskošnim interijerima i eksterijerima koje forografija Patricka Blossiera gotovo fetišistički kadrira, nakon čega imate dojam kako ste gledali dva sata kataloga agencije za nekretnine, pak djeluje kao light varijanta Ludoga grada.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 1. veljače 2011.
