Dok još i danas ne prestaju kontroverze oko krvoločnoga režima Crvenih Kmera u Kambodži i njihovog vođe Pola Pota, koji su u drugoj polovici sedamdesetih godina bezrazložno na poljima smrti smaknuli čak dva milijuna ljudi, a svijet je, kako to obično biva, tek mirno promatrao pokolj, Neprijatelji naroda pokušavaju dati relevantan filmski komentar na spomenuto razdoblje.
Kulture i nacije koje su se susrele s teškim i kolektivnim traumatičnim iskustvima u prošlosti često imaju potrebu u vidu različitih formi izražavanja, u rasponu od umjetničkog do dokumentarističkog, osmisliti širok koncept djelovanja, koji ulazi u domenu mehanizama kulturnog pamćenja. Posrijedi su pokušaji da se različitim tehnikama, postupcima te sredstvima na životu održe sjećanja na događaje iz prošlosti kao svojevrsna opomena za budućnost, odnosno nastojanje da se prošlost održi na životu kako bi se slična destruktivna ponašanja izbjegla u budućnosti. Stoga dokumentarac Neprijatelji naroda, nastao u suradnji američko-kambodžanskoga tandema Roba Lemkina i Theta Sambatha, ima dvojaku funkciju – mehanizma kulturnog pamćenja s jedne, te sredstva zadobivanja odgovora na razloge svirepih smaknuća s druge strane. Naime, kako Kambodža danas ima poprilično mladu populaciju koja se mahom ne sjeća Potova režima, a u školama se do 2009. godine, na poticaj vlade, ignorirao razmatrani segment povijesti, film ima vrlo jasnu namjeru biti svojevrsnim dokumentom za budućnost te potaknuti kako prisjećanje tako i suočavanje s traumama iz proteklih desetljeća.
Thet Sambath, osim što je koredatelj, ima i ulogu svojevrsnoga naratora te središnjega subjekta filma. Posrijedi je novinar koji radi u lokalnim dnevnim novinama, a u slobodno je vrijeme desetak godina istraživao smaknuća na poljima smrti. Crveni Kmeri su mu pogubili oca i brata, a majku prisilili na brak s vojnikom lojalnim Potovu režimu. Film autentično prikazuje kako je dokumentiranje povijesti, potreba za suočavanjem s njom te nastojanje da se otkrije istina obavijena snažnim velom šutnje, tajni te nesposobnosti državnih i mjerodavnih ustanova da se uhvate ukoštac s navedenom problematikom, malo-pomalo postalo osobnom opsesijom novinara, koji nauštrb tog angažmana zanemaruje čak i vlastitu obitelj.
Sambath vrlo revno sakuplja materijale ili ih dokumentira svojom kamerom, a kasete pomno skriva kako ih se netko ne bi dokopao i uništio ih. Razlog je čuvanja dokumentiranoga materijala očit – za budućnost, kako bi se kroz očuvanu i oprimjerenu prošlost ostavio trag na jedno bolno razdoblje kambodžanske prošlosti. Osim puke predostrožnosti, Sambath ima i jedan drugi bitan razlog koji nas dovodi do druge razine ovoga zanimljivoga dokumentarca. Njegova potraga pojačana je, kako sam i spomenuo, osobnim razlozima koji korespondiraju s kolektivnim, a traženje odgovora također ima terapijsku ulogu za samoga subjekta.
Neprijatelji naroda svojevrsni su i dobro promišljeni te posloženi dokumentarni mozaik koji započinje arhivskim snimkama te općim podacima o ratu Vijetnama i Kambodže te dolasku Crvenih Kmera na vlast. Nakon toga film nas upoznaje s glavnim subjektom, nakon čega se naracija račva na dva kraka. Namjera je autora očito bila da prikažu dvije dijametralno suprotne strane Potova režima. Film jasno naznačava dobro poznatu činjenicu kako su nakon sloma strahovlade visokopozicionirani dužnosnici režima negirali ubojstva, a niskopozicionirani vojnici te osobe koje su vršile egzekucije preselile su se u druge dijelove države. Kako bi dobili odgovore na pitanje zbog čega su se vršila smaknuća, autori nas upoznaju s nekoliko seljaka koji su bili na dnu režimskoga lanca, a potom nas postavljaju nasuprot Potova zamjenika i najbližeg suradnika Nuon Chea. I dok ovi s dna ne znaju razloge zbog kojih su ubijali te tvrde kako su vršili naredbe nadređenih, Chea negira da su na vrhu išta znali o smaknućima nevinih i običnih ljudi. Međutim, film nema namjeru da bude široka i sveobuhvatna freska, nego je posrijedi svojevrsna intimna potraga i analiza viđena kroz prizmu čovjeka koji je kao malo dijete svjedočio zločinima. Drugim riječima rečeno, gledatelj treba poznavati povijesne činjenice kako bi mogao povezati segmente priče dokumentarca u cjelinu, a svakako najpotresniji i najzanimljiviji sloj Neprijatelja naroda otpada na Sambathovo zbližavanje sa zločincima jer je to jedini način da stekne njihovo povjerenje te da progovore. Posrijedi je svojevrsna dvostruka katarza – Sambath dobiva neke od odgovora na svoja pitanja te može nakratko ostaviti prošlost da se odmara, a egzekutori dobivaju priliku da izbace iz sebe ono što su dugi niz godina držali u sebi i s čime su morali živjeti.
Film stoga vrlo efektno evocira besmislenu potragu za razumnim objašnjenjima te intrigantno naznačava samu pozadinu koja je od presudne važnosti za razumijevanje cjeline. Pitanje indoktrinacije neobrazovanih i nezadovoljnih te njihovo pridobivanje za ubojstva prožeto je filmom, tim više što očito komunikacija između najviše te najniže razine režima nije bila uspostavljena pa su se stoga zbivale grozomorne stvari. Neopisivo je kako se ubojice ispovijedaju izravno u kameru s kakvom su lakoćom vršile smaknuća, a da se pritom nikada nisu zapitali zašto to čine. Dodatan efekt autori uspijevaju postići kadriranjem lica sugovornika u nizu krupnih planova te hvatanjem segmenata košmarnoga stanja njihovih svijesti nakon svega što se dogodilo. Lemkinova i Sambathova kamera ponekad u svom tom kadriranju lica sugovornika djeluje ispitivalački napadno, kao da nastoji prodrijeti u njihovu psihu.
Indoktrinacija je siromašnih i neobrazovanih pak povezana sa situacijom u sadašnjoj Kambodži te autori vješto uspostavljaju paralele. Posrijedi je država koja se još uvijek nije na odgovarajući način uspjela suočiti s vlastitom prošlošću te procesuirati ubojice. Cijela državna infrastruktura, od prometnica pa nadalje, ne funkcionira. Ironično je kako u dvjema scenama Sambath sjedi u kafiću te pije Coca-Colu koja postaje svojevrsni lajtmotiv globalizacije i divljega zapadnjačkoga kapitalizma koji je penetrirao u društvo u kojem najosnovnije institucije još uvijek ne funkcioniraju.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 3. veljače 2011.
