Neuspjeli izlet

2 sunčana dana, red. Ognjen Sviličić

• 
  Svojedobno sam se pitao zašto se film Danila Šerbedžije zove Sedamdeset i dva dana? Jednako sam zbunjen i s 2 sunčana dana. Naime, to je naslov posljednjeg filma jednog od najplodnijih hrvatskih redatelja zadnjih godina. Pretpostavljam, radi se o aluziji na dane u životu dvoje protagonista, što ih oni avanturistički provode u vrletima Velebita. Ali, samo pretpostavljam, jer sam zamijetio tek jedan takav dan. Ono što, međutim, simptomatično karakterizira oba spomenuta filma, jest nedostatak bilo kakva ozbiljnijeg i suvislijeg dramaturškog uobličenja. I dok su 72 dana pokušaj komedije na alanfordovskom tragu, 2 sunčana dana redateljev su izlet u triler, pa i psihološku dramu. No, ipak, samo izlet...
  
  Pripovijest Sviličićeva autorskog uratka koncentrira se na bračni par koji izletom na hrvatsku obalu pokušava osvježiti svoju vezu. Peter (Bristol Pomeroy) financijski je stručnjak koji se zbog prevažnog projekta ne uspijeva opustiti i osloboditi mobitela i laptopa niti na odmoru. Naravno, ovakova slika poduzetnika već je gotovo sasvim stereotipna za svijet što ga nastanjujemo. Martina (Maya Sansa), pak, poslovno ostaje nedefiniranom, ali je mlada dizajnerica očigledno seksualno i emotivno zapostavljena u toj vezi. Spomenuta avantura vezana je uz turistički izlet na koji ih poziva stariji bračni par. Francuz Didier (Christian Marin) Alzheimerom je načet starčić, a njegova supruga Angela (ostarjela Emmanuelle, Sylvia Kristel) Jehovin je svjedok. Bizarnu skupinu popunjavaju još dva Francuza i hrvatski poduzetnik. Dakle, stvoren je ambijent neke inačice Južnjačke utjehe i Oslobađanja? (Što očigledno postaje važnim motivom Hr-filma. Sjetimo se Šume Summarum!)
  
  Međutim, što s time? Iako je autor postavio premise odnosa među protagonistima, ne uspijeva ih i razviti. Naime, likovi 2 sunčana dana postavljeni su tako da se teško može zbiti bilo kakva empatija prema njima. Iz hladnog i totalno poslom obuzetog Petera tek povremeno neobjašnjivo izbijaju osjećaji za koje nema dramskih pretpostavki. Tako on najprije pušta Martinu od sebe, da bi joj se vratio pucnjem prema lokalnom vodiču Stipi (Leon Lučev), kada je ovaj pokuša zavesti. Isto tako, nakon što ju grubo izvrijeđa, nosi je na leđima, uspjevši u isto vrijeme biti i ravnodušan prema zmijskom ugrizu na njenoj nozi zbog poslovnog poziva! Jednostavno, protagonist djeluje shizofreno. Ništa nije bolji slučaj ni s protagonisticom. Ona i bi i ne bi... Najprije odlazi s velebitskim galebom Stipom u šumski guštik, a kasnije odlazi od oba muškarca. Najprije ne bi pucala iz puške, onda ubija zeca... Opet shizofren lik!
  
  U takovoj karakterizaciji, i sam dramski postav djeluje shizofreno. Nije jasno što se željelo postići žanrom trilera, koji to nije. Isto tako, i psihološkom dramom koja je to još i manje. S druge strane, tu je i širi okvir nekog – barem pokušanog! – autorskog komentara. Naime, i sam Sviličić kazuje kako je želio ocrtati preziran odnos stranih turista prema domaćinima u Hrvatskoj. Nažalost, ni ova razina poruke nije uspjela. Jednako su tako odbojni i hrvatski domaćini. I dok su sitni poduzetnik i organizator puta bezlični u dramskom postavu, drčni vodič u lovu ostaje čak i zaboravljenim u dramskoj fakturi. U završnom, nazovi-obračunu između Petera i Stipe, ovaj potonji biva ranjen. I...?
  
  Ništa! Lik koji treba biti katalizator odnosu između protagonista nestaje do kraja filma. Namjerno? Možemo tek naslućivati. Narativno, film ostaje otvorenim. Dramski se sasvim neuvjerljivo pojavljuje mladić u automobilu, koji odvozi par prema bolnici. Glazba, zatamnjenje, kraj?! Je li i to dijelom autorove umjetničke poruke? Možda... samo ne znam kakove. Motivacijski posve nedefiniran, Sviličićev koprodukcijski redateljski uradak ostavlja nas začuđenim. I to s mnoštvom pitanja. Ponajprije, da li je Sviličić imao neku jasniju autorsku ideju što s tim filmom? Kada sâm govori o očekivanjima od njega, drži ga pomalo neuobičajenim (Nacional, 18. siječnja 2011). Doista, film je sasvim neobičan. Protagonisti su shizofreni i ne postoji čvrsta točka oko koje bi se uobličili njihovi karakteri. Nadalje, sasvim je neobično i to što su se u dramskome postavu neki likovi... izgubili. Jer osim na Velebitu ostavljenog Stipe, i ostali su likovi izgubljeni u filmskom vremenu i prostoru. No, niti to nije najveći problem filma. 
  
  Film koji bi po žanrovskom postavu trebao ponajprije biti triler, nema nikakva suspensea. Čak i kad bi se on i mogao zbiti, autor ga naprasno prekida otvorenim krajem! (No, on ostaje toliko otvorenim, da gledatelj nije toliko zamišljen nad sudbinom likova, nego ponajprije zbunjen.) Nadalje, što znače oni ponavljajući kadrovi sunčanog i zatim oblačnog neba? Vjerojatno je da nešto znače, no teško su iščitljivi iz predočenog u filmu. Još jedno, pomalo bizarno pitanje. Kako je Sviličić došao do Sylvie Kristel za svoj film? Znači li, u meta-filmskoj dimenziji, da je Emmanuelle završila kao Jehovin svjedok? (Naravno, ovo je pomalo zločesto pitanje rezultat frustracije autora ovih redaka nakon odgledana 2 sunčana dana.)
  
  Ognjen Sviličić plodan je televizijski autor (uostalom kao i Danilo Šerbedžija). Štogod mislili o Stipi u gostima, njime Sviličić dosljedno stilski uobličuje pomalo stereotipne likove, i to još od debija Da mi je biti morski pas (1999). Čak je i, sigurno precijenjeni, Oprosti za kung-fu (2004) očekivani dio toga slijeda. Iskorak iz svega toga desio se s ozbiljnijim Sviličićevim uratcima. Ponajprije tu mislim na scenaristički udio u Schmidtovim Putu lubenica (2006) i Metastazama (2009). Redateljski najvažnijim – iako opet precijenjenim! – ostaje film duše, Armin (2007).
  
  A 2 sunčana dana? Brzo će proći. Nadam se da je Sviličić već smislio nešto mnogo bolje i pametnije što će trajati više od dva ili tek jednog (sunčana ili oblačna) dana.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 26. siječnja 2011.

Piše:

Marijan
Krivak