Obična upotreba neobičnog
Filmska glazba Philipa Glassa, u povodu filma Iluzionist
-
Djelujući kao nastavljač glazbene estetike La Montea Younga i Terryja Rileya, Philip Glass je kao i, uostalom, njegov europski kolega Michael Nyman, shvatio da njegov omiljeni glazbeni pravac, minimalizam, mora izaći iz konteksta klasične glazbe. Nakon trilogije filmova iz žanra eksperimentalnoga dokumentarizma Koyaaniskatsy, Nagoyakatsy i Powakatsy, njegova se glazba učinila se vrlo zanimljivom mogućnosti za uglazbljivanje filmova. Ona je sazdana od niza pojedinosti koje se grade jedna na drugu, a iza kojih na kraju ostaje samo sjećanje i opći dojam. U filmskome mediju ideja stvaranja izrazito repetitivne glazbe dobila je smisao, a redatelji su je vrlo brzo poželjeli upotrijebiti i u narativnom filmu (Kundun, Dracula, Tanka plava linija, Trumanov Show)
No, u svim je tim filmovima bio stvoren dojam gotovo apsolutne samostalnosti glazbe u odnosu na sliku. U Satima je već početak filma najavio početak glazbene simfonije i otvorio pitanje kako ta dopadljiva glazba hipnotičkih svojstava može u filmu funkcionirati u smislu da doista pridonosi razvoju filmske priče. Činjenica je da se partitura Sati sama po sebi opirala razvoju u klasičnom glazbenom smislu: ona je prema internim oznakama bila iznimno pokretljiva jer se zasnivala na ritmičkim varijacijama, ali je njezin konačni dojam (koji je bio uvjetovan neprestanim ponavljanjem istoga harmonijskog predloška) bio statičan. Pa ipak, Glass je na svoj način uspijevao pratiti unutarnji i vanjski smisao filmske adaptacije romana Michaela Cunninghama. Kako se film Sati poigravao različitim mjestima i vremenima koje su povezivali slični likovi, tako je i Glassova glazba u tom smislu odigrala važnu ulogu.
Međutim, u filmu Iluzionist, gdje se također očekivalo „novo i drugačije“, partitura zvuči standardno – i u okvirima Glassovog skladateljskog opusa, i u okvirima postupanja s filmskom glazbom. Doduše, redatelj Neil Burger dobro je uočio snagu minimalističkog ponavljačkog sistema. Shvaćajući da bi partitura mogla „progutati“ film, decentno ju je dozirao na pravim ali i očekivanim mjestima. Naravno da će glazba izostati u dijaloškoj sceni, da će izostati i na početku iluzionističkih seansi kako bi se ni iz čega pojavila i opisala rast drva naranče. No sve je to već viđeno, tako da postupci s glazbom ostaju nezamijećeni upravo zato što su uobičajeni.
U nekim trenucima čovjek se pita zašto je u filmu, koji se zbiva početkom dvadesetog stoljeća, upotrijebljena minimalistička glazba koja mu ništa bitno ne pridonosi – isto je tako, čini se, mogla biti upotrijebljena bilo koja druga glazba. Tek na kraju, kada je potrebno prisjetiti se početka i kada se vremena sadašnjosti, prošlosti i budućnosti pretaču, nalazimo moguće opravdanje za izbor. Međutim filmski rasplet je prekratak i premalo upečatljiv da bi to moglo dati pravi odgovor vezan uz partituru. Ipak je Philip Glass uzet kao ime, kako bi se njegova neobična glazba mogla upotrijebiti na običan, standardan, uobičajen način.
© Irena Paulus, KULISA.eu, 7. svibnja 2008.
Piše:

Paulus