Imate li ponekad osjećaj da se ono što se upravo sada dešava već zbilo? Da ste to već vidjeli? Da se ljudi i događaji ponavljaju? A je li vam se ikad učinilo da biste se u nekoj životnoj situaciji drukčije ponijeli? Naravno! S ovom pameću – barem nam se tako čini – izbjegli bismo naše greške iz prošlosti. No, kamo nas sve to skupa vodi? Tek, do sjećanja! Prošlogodišnji pobjednik Canneskog festivala, tajlandski film Ujak Boonmee koji se sjeća prošlih života (2010), jedan je od onih pothvata što se pokušavaju nositi sa sjećanjem. Sjećanjem koje boji našu sadašnjost, ali i koje naslućuje našu budućnost, pa i dovršetak same egzistencije – smrt sámu.
Posljednji film Apitchatponga Weerasethakula meditativno je ostvarenje. Govori o onim prvim i posljednjim stvarima u životu ljudi. Ali ne samo ljudi... Čovjek je ovdje uključen u cijeli kozmos. Kao sam maleni mikrokozmos, ljudsko je biće povezano sa svim ostalim životom – životinjskim, biljnim, pa i mineralnim. Ta će spoznaja obilježiti i ključno putovanje naslovnog junaka filma, koji će sa svojima najbližima hodočastiti u špilju iz koje nema izlaza. Naime, ujak Boonmee (Thanapat Saisaymar) neće izići iz pećine – umrijet će. No, prije tog konačnog spoznajnog putovanja, putem sjećanja prizvat će sve važne osobe iz svog života, kako bi se još jednom s njima oprostio.
Tako mu se u sjećanju pojavljuju njegova umrla supruga, te davno nestali sin. Sjećanja su toliko živa da se i materijaliziraju. Boonmeeova je supruga jednako lijepa kao nekada, dok se sin utjelovljuje u neobično stvorenje, osebujnu vrst čovjekolikog majmuna. Sjetna sjećanja, u navlastitoj tajlandskoj budističkoj tradiciji, u ovome filmu služe protagonistu da bez straha pristupi svom ultimativnom kraju – smrti. U tom je smislu dalekoazijska kultura najpomirljivija s činjenicama života. I to napose onoj da je život – smrtonosna pojava!
Kakav je zapravo Weerasethakulov film? Nosi li se uspješno sa svojom prevelikom temom? Odmah odgovaram: Vizualno da, no narativno baš i ne. Već rekoh, film je krajnje meditativan. U svom je postavu, dakle, usmjeren prema tome da prenese neke poruke koje se tiču same smislenosti života. Govori o smrti. Da parafraziram njemačkog filozofa Martina Heideggera – po mnogočemu i inače bliskog dalekoistočnim kulturama Azije – govori o »bolesti na smrt«. Otvorenost (tu)bitka-k-smrti jedno je od osnovnih određenja ljudske egzistencije, njegov egzistencijal. U tome je i istočnjačka pomirenost sa smrću.
Film obiluje vizualno atraktivnim kadrovima i sekvencama. Već na samome početku, u smiraju dana – koji simbolizira i smiraj protagonistova života – tegleća se životinja oslobađa svojih uza kako bi pobjegla u prirodu. Naslućujemo, i Boonmeeova će se duša tako osloboditi okova zemaljskog života. Valeri zeleno-plavo-sivog vrhune u završnom kadru prije same špice filma. U njemu po prvi put zatičemo majmunolikog Boonmeeova sina s magijskim sjajem u očima. Sljedeća vizualna izuzetno atraktivna sekvenca, zapravo, umetak je u osnovnu naraciju filma. Naime, ostarjela princeza otputila se pod slapove tropske rijeke. Tamo se zgodi sasvim fantastički erotski događaj. Princeza se pomlađuje kroz vrlo atraktivnu i nadasve uzbudljivu sekvencu snošaja s riječnim somom! Ako se ikako vizualno može intenzivno sugerirati sama strast koitusa, onda je Weerasethakul doista majstorski uobličio baš ono erotsko sámo. Već spomenuta sekvenca zajedničkog putešestvija Boonmeea i njegovih najbliskijih do pećine i kroz nju, također je vizualno sjajno posložena. Zbog svega toga može se reći da autor filma asocijativno i meditativno uspijeva prenijeti važnost svoje umjetničke teme.
Kada se, pak, radi o drugome polu samoga filma, o naraciji, tu su stvari ponešto drukčije. Jer, osim što propituje smislenost egzistencije, Weerasethakul želi i ispričati pripovijest o Boonmeeovu životu. Čovjek kojemu otkazuju bubrezi još je uvijek tjelesno vrlo prisutan, i to preko brige drugih ljudi oko njega. Čak se i nabacuje Boonmeeova prošlost, preko reminiscencije na njegova ubijanja. Naime, sadašnja ga družica Jen podsjeća na to kako je likvidirao mnogo komunista! Slutimo, Boonmee je bio vojnik koji je ubijao protivnike režima. No, ovaj detalj, kao i neki drugi, kasnije će ostati sporedni u razvijanju filma. Kakav je čovjek Boonmee? Što o njemu saznajemo osim toga da je ubijao komuniste? Je li bio dobar prema ženama u svom životu, prema sinu koji je nestao? Što mu se još važnoga dešavalo prije ultimativne bolesti na smrt?
Weerasethakul nam ne daje odgovore na ta pitanja. Skriva se u svojoj meditativnosti! Ipak, sama narativnost filma nije bilo nešto nevažno u njemu. Likovi koji se pojavljuju u završnoj sekvenci nakon Boonmeeove smrti, ostaju ispražnjeni u svom – ponovno fantastičkom – suočenju s televizijskim ekranom. Redovnik Tong se preoblači u građansko odijelo (egzistenciju?). Ima li i to nekog narativnog značenja u Weerasethakulovu filmu? Zbog čega neki likovi ostaju prikovani uz ekran, dok ih malo prije vidimo otišle iz hotelske sobe? Ne mogu se oteti dojmu da je autor ostao u nedoumici glede poantiranja filma. Nakon meditativnog početka u prirodi, naslućujemo da želi prenijeti i neku poruku o dehumanizirajućoj medijskoj civilizaciji. Ali, tek naslućujemo...
Ujak Boonmee koji se sjeća prošlih života posve je neobičan film. Posebice ako ga gledamo iz naše europocentričke perspektive. Tada nam se može učiniti nedosežno meditativnim... malo pametnijim od nas samih. Time su se, vjerojatno, povodili i ljudi u Cannesu dodijelivši mu Zlatnu palmu. No azijska i tajlandska kinematografija zasigurno su imali puno svjetlijih trenutaka i boljih filmova. Weerasethakulovo ostvarenje relativno je zanimljivo. Ipak, ništa više od toga!
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 31. prosinca 2010.
