Užitak čitanja

Ante Peterlić, Filmska čitanka, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2010.

  • Hrvatski filmski savez nedavno je priredio i izdao publikaciju u kojoj je obuhvaćen dio bogate esejističke ostavštine našeg najpoznatijeg filmologa. Razlog za ovakvu odluku je razumljiv: Peterlić je bio vrlo plodan autor koji je iza sebe ostavio brojne kritičke prikaze i eseje o filmskim razdobljima, redateljima, glumcima, o žanrovima, stilovima i povijesnim mijenama, kao i analitičke tekstove o naravi filma, pa je njihovo sabiranje i ukoričavanje bilo logičan potez, s obzirom da su rasuti u brojnim specijaliziranim filmskim ali i komparatističkim časopisima i prigodnim publikacijama. Filmska čitanka djelo je u kojem je u tri tematske cjeline (o žanrovima, autorima i glumcima) sabrano dvadesetak opsežnih studija koje obuhvaćaju razdoblje od četrdesetak godina. Za života Peterlić je objavio Oglede o devet autora i Studije o devet filmova, obje podjednako zanimljive čitanke, no ova nastala posthumno opsegom ih nadilazi. Njezina se vrijednost, osim dakako u tome što se, kako navodi priređivačica, tekstovi odlikuju istom epistemološkom težinom i analitičko-sintetičkom razinom, nalazi i u tome što su neki od ovih ogleda objavljeni u danas teže dostupnim ili slabije poznatim publikacijama, pa objedinjeni u knjizi predstavljaju svojevrstan novitet.

    Filmska čitanka obuhvaća širok raspon tema. Prvi dio teorijska je refleksija o žanru kao slojevitom fenomenu na razmeđi različitih socijalnih, povijesnih i strukturalnih parametara. U drugom dijelu Peterlić analizira redateljske opuse, pokazujući se kao afirmator autorske kritike i ujedno izvrstan poznavatelj brojnih autorskih poetika, pri čemu su neki tekstovi gotovo enciklopedijskog karaktera, a u svima je izražena njegova vokacija teoretičara, povjesničara i kritičara, funkcija koje su u njegovim tekstovima neodvojive. Treće i ujedno najkraće poglavlje donosi eseje o zvijezdama američkog i europskog filma, napose s osvrtom na tzv. tipologiju zvijezda i socijalnu povijest.

    U prvoj cjelini, dakle, riječ je o filmskoj genologiji kao teoriji filmskih vrsta i žanrova pri čemu se gotovo u svim tekstovima javlja revalorizacijska odlika: Peterlić naime često navodi konfuziju pri određivanju pojedinog filmskog žanra, i govori o grupiranju djela na vanjskoj i unutarnjoj formi, nerijetko vrlo pedantno pokušavajući odrediti parametre i kriterije po kojima se odlikuje pojedini žanr. Primjerice, za socijalni, psihološki i politički žanr odlika je filmska analiza društva; film detekcije je u osnovi podžanr kriminalističkog filma (s tri razine pripovijedanja), a u kratkoj poetici vesterna naglašava njegov realistički temelj. Temeljno je pitanje, dakle, što određuje neki žanr: njegova forma ili sadržaj? Imaju li pritom udjela narativna montaža i kronološki slijed događaja?

    U tekstu o Busteru Keatonu iznose se koordinate mehaničkog slapsticka i dovode u vezu s američkom nijemom burleskom i fizičkom komikom kao univerzalnom karakteristikom. Poseban je naglasak u analizi stavljen na geometrizam i kinetizam koji utječu na kompoziciju kadra. U poticajnom tekstu o formama filmske fantastike od Meliesa do Kubricka (poticajnom zato što i danas vlada zbrka oko međa tog žanra, a Peterlić ga okvirno dijeli na bajku, klasičnu fantastiku i znanstvenu fantastiku) vrednuje se pretežno sadržajno-tematski aspekt, zajedno s definicijom kako je film fantastike onaj u kojem se zbiva neka transformacija izvanjskog svijeta.

    Analizirajući detekciju, Peterlić postavlja pitanje je li to metoda ili pak žanr, nudeći poznatu analizu prema kojoj su bitna pitanja što se detektira, kako, tko i na kraju krajeva, tko što zna (inovacija se sastoji u tome da podjela prema tome tko od likova što zna uvjetuje žanrovsku pripadnost, od gangsterskog filma do trilera kao svojevrsnog filma prijetnje). Takva distribucija znanja u trokutu lik-redatelj-gledatelj nije samo spoznajno vrijedna, nego je i vrlo korisna za konstituiranje filmske genologije, a ujedno se i oslanja na postavke iz teorije književnosti (prema kojoj se sadržaj detektivskog filma (tj. siže) nalazi u pronalaženju, otkrivanju njegove fabule).

    Naredna dva teksta posvećena su posve zanemarenom žanru koji Peterlić iznova analizira iz drukčijeg gledišta: riječ je o mjuziklu u kojem prevladavaju estetičnost i načelo ugode i užitka, a koji odlikuje izrazita stilizacija i hedonistički elementi. Posebno ga iz socijalne perspektive zanima odumiranje klasičnog mjuzikla sredinom pedesetih i demitologiziranje ustaljenih sadržaja. Kriminalističkom filmu vraća se u tekstu Urota kao žanr u kojem ponovo traži granice, ovaj put špijunskog filma koji počiva na tezi o globalnosti urote, strogoj hijerarhiji i osamljenosti glavnog junaka. Na to se nadovezuje i noviji tekst o Tadićevu Ritmu zločina gdje u refleksiji o žanru tematizira odlike znanstvenofantastičnog filma temeljeći svoju tezu na načelu začudnosti koje je u filmu otjelovljeno u statističkom praćenju zločina.

    Druga tematska cjelina posvećena je autorima. Užitak čitanja ovih ogleda je u tome što i najstručnije analize on izlaže pregledno i razumljivo širem krugu čitatelja, a ne samo filmolozima. Njegove nadahnute stilsko-semantičke interpretacije ne govore samo o detaljnom poznavanju opusa pojedinog autora, nego i o sposobnosti da metodom indukcije, bez unaprijed stvorenih predrasuda, određenog redatelja smjesti u socijalni, povijesni i navlastito autorski kontekst. Proučavanje stila, narativne strukture, dramaturgije i izvjesnog poetskog kontinuiteta u pojedinom opusu, ove tekstove svrstava u leksikonske natuknice, ali bez one tradicionalne enciklopedijske suhoparnosti. Prvi tekst unekoliko je različit jer je nastao u vrlo ranoj fazi Peterlićeva pisanja (ogled o Peckinpahu u kojem revalorizira vestern kao neopravdano podcijenjen žanr), no ostali tekstovi, nastali uglavnom devedesetih godina, pokazuju promišljenije i sustavnije analize.

    Primjerice, kad u nadahnutom eseju o Fordu tematizira putovanje kao dominantnu temu američke kinematografije (čemu će se vratiti i u nekim kasnijim radovima), ili kad govori o konzervatizmu i nostalgičnom ugođaju njegovih filmova, daje se naslutiti da osobno favorizira upravo žanr u kojem je Ford režirao najveći broj svojih filmova. Oslanjajući se često na jezik književne teorije, Peterlić tako analizira i strukturu prošlosti kod Forda, odnosno kategorizira ga kao "redatelja vremena", a primjerice Fritza Langa kao modernog i suvremenog redatelja u čijim se djelima ističu podvojenost likova, rascijepljene ličnosti i antipod hičkokovskog modela, neobičan čovjek u neobičnoj situaciji. Nadalje, kod Hustona ustvrđuje da je njegov osobni žanr "patetično-ironijski akcijski film", ne izostavlja spomenuti ključnu ulogu gubitnika u njegovim filmovima, izvanjsku i unutarnju neobičnost likova i njihovu neprilagođenost, te motiv neobuzdanosti prirodnih elemenata (česti eksterijeri, ljubav spram životinja i prikazi divljine).

    Ostali tekstovi posvećeni su autorima koje se danas u cjelini možda manje poznaje ili cijeni, ali koje Peterlić pozitivno vrednuje i pronalazi u njihovim djelima poticaj za interpretaciju. Primjerice, u tekstu o svijetu obmane Billyja Wildera analizira redateljevu zaokupljenost motivom obmane, ali i odlike tipične za fabularne dijaloške filmove suvremene američke urbane tematike. Kod Marcela Carnéa osvrće se na struju poetskog realizma, a kod Georgea Cukora ističe njegovu autorsku plodnost, svojevrsnu kazališnost filmova (uvelike kao rezultat adaptacije drama i romana) i profinjen ukus, te razvija tezu o vezi između stare kazališne i nove filmske Amerike. U eseju o Davidu Leanu prikladno naslovljenom Raspršeno blago Imperija analizira njegov raskošan i retoričan vizualni stil i efektnu dinamičnu montažu, a kod Martina Scorsesea naglašeno dijalogiziranje i regionalnost (s osvrtom na Woddyja Allena i ono što će kasnije nazvati "raspravljačkim filmom"). Njegov filmski naturalizam odlika je novog Hollywooda u kojem nema velikih pripovijesti, nego su ostale samo kriške života. Naposljetku, tu je i tekst o Anti Babaji, također nedovoljno vrednovanom i nerijetko podcijenjenom redatelju kojeg smješta u kontekst podjednako hrvatskog, europskog i jugoslavenskog filma, naglašavajući neorealizam i poetski realizam kao dvije ključne poetske odrednice njegova opusa.

    Treća i ujedno najkraća cjelina posvećena je glumcima, ponajviše esejima o zvijezdama američkog i europskog filma. Peterlićev je pristup ovdje naslijeđen iz teorijskog miljea socijalne povijesti filma, pa su i tekstovi u skladu s tom interpretativnom metodom. Njega ponajprije zanimaju sociopsihološki mehanizmi koji odražavaju status zvijezde, potom sustav zvijezda kao takav i njihova socijalna povijest, sustav koji neminovno generira određene tipove uloga i glumaca. U problemskom eseju o glumcu na filmu povlači usporedbe između kazališne i filmske glume (citirajući Gavellu i tezu da je gluma jedina umjetnost u kojoj su tvorac umjetničkog djela i ono sámo identični, pri čemu se kazalište izražava riječima, a film slikama), ponavljajući ideju da je društvena povijest filma najbolje može protumačiti upravo kroz sustav glumaca i određenu shematsku kategorizaciju (dobar loš momak ili mladić iz susjedstva). U posljednjem tekstu fokusira se na karijeru Jodie Foster u kontekstu sustava zvijezda u novom Hollywoodu, povlačeći paralelu između zvijezde i žanra, dodajući kako u svakom razdoblju postoje dva dominantna i dva sekundarna tipa.

    Zaključno rečeno, današnji čitatelj u nekim starijim Peterlićevim tekstovima naći će mjestimice neobične formulacije ili drukčije kategorizacije od onih koje su danas prisutne u filmologiji, ali to je vjerojatno jedina ozbiljnija zamjerka koja se može uputiti utemeljitelju te discipline u Hrvatskoj. Čitajući Peterlićeve tekstove u formatu knjige, okupljene na jednom mjestu i pod opravdanim nazivom čitanke, ne možemo se oteti dojmu da će ovaj kompendij steći naklonost teoretičara i kritičara filma te postati omiljeno štivo filmofila. Peterlić je pisao onako kako je kao profesor i predavao: s mnogo erudicije, zanosa i energije, jednostavno ali enciklopedijski sustavno, pobudivši u mnogim generacijama strast za proučavanjem i gledanjem filmova, što je možda i njegov najveći osobni doprinos.

    © Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 18. siječnja 2011.

Piše:

Tonči
Valentić