Solidan, akribijski napisan priručnik

Nikica Gilić, Uvod u povijest hrvatskog igranog filma, Leykam International, Zagreb, 2010.

• Unatoč postojanju različitih pregleda, problemskih studija i leksikonskih izdanja, dosad u Hrvatskoj nije bilo priručnika koji bi temeljito filmološko-evaluacijski obradio samo hrvatski igrani film od samih početaka do današnjih dana. Naime, trenutno najsustavnija povijest hrvatskog filma (neki će reći, možda i zato jer je jedina) jest Škrabalova (Između publike i države, odnosno njeno prošireno i obogaćeno izdanje pod nazivom 101 godina filma u Hrvatskoj, kojoj je 2007. Škrabalo pridodao i sažetu i ažuriranu verziju pod nazivom Hrvatska filmska povijest ukratko 1896-2006. ) obuhvaća sve filmske vrste i uglavnom se (osobito u prvim dvjema knjigama) kloni kritičke prosudbe filmova, a druge knjige koje se bave tom tematikom usredotočene su na pojedini aspekt, bilo iz sinkronijske ili dijakronijske perspektive (npr. projekt Hrvatski filmski redatelji I. trojice autora Tomislava Čegira, Tomislava Šakića i Joška Marušića, potom Majcenova istraživanja o filmovima Škole narodnog zdravlja, parcijalno Filmski leksikon itd.).
  
  Gilićeva je namjera bila ukratko sastaviti neku vrstu udžbenika za studente filmskih studija i srodnih humanističkih disciplina obuhvaćajući isključivo igrani film kao najreprezentativniju i najpopularniju filmsku vrstu. U tome je naumu autor uspio, obuhvativši na oko dvije stotine stranica povijest igranog filma u Hrvatskoj koja zahvaća i recentna ostvarenja do 2010. godine.
  
  Priručnik dakle ima ponajprije propedeutičku vrijednost: nije sintetski niti tematski usmjeren, već vrlo jednostavnim jezikom (što ga može činiti i zanimljivim štivom za širu publiku) donosi historijski pregled, ne libeći se ni revalorizacije dosadašnjih kategorija i autorskih opusa. Na samom početku valja istaći kako se autor metodološki opredijelio za kombinaciju linearnog i problemskog pristupa, odnosno prikazivanja kronološkog razvoja filma i tipologije, dodajući tome i nužnu dozu kontekstualizacije. Naime, kao što znamo, hrvatski je film (naravno, u cjelini, ne samo igrani) bio pod brojnim utjecajima, od rane faze njemačkih utjecaja, ratne i poratne ideologije te perioda osamostaljenja. Hrvatska kinematografija utoliko je nerazdvojiva od jugoslavenske, ali i zapadnoeuropske i to je činjenica koju Gilić podrazumijeva u svom pristupu.
  
  Strukturno gledano, knjiga je određena stilskim tendencijama, ali i važnošću pojedinog opusa u nekom razdoblju. To je posve legitiman pristup (naslijeđen uvelike iz metodologije i teorije književnosti), ali bi mu se moglo zamjeriti i da stilske formacije kadšto uzima kao temeljni čimbenik u vrednovanju igranog filma, što nije uvijek slučaj. No, Gilić je tu konzekventan, pa iste kriterije primjenjuje u cijelom kronološkom rasponu. On razlikuje dva glavna tipa naracije (klasični fabularni i modernistički), što je tipično školska ali i iznimno operativna distinkcija, a na kraju svakog poglavlja donosi svojevrsnu rekapitulaciju kao i zanimljive dodatke (tekstove drugih autora o pojedinoj temi ili razdoblju).
  
  Kako ne bismo ponavljali ono što većina ljubitelja filma zna, ukratko par riječi o razvoju igranog filma u Hrvatskoj, onako kako ga vidi Gilić (a faktografski se dakako poklapa s drugim autorima koji su pisali o tome). Počeci razvoja kinematografije su svojevrsna pretpovijest filma jer su gotovo svi filmovi iz tog perioda izgubljeni. Gilić očekivano pozitivno vrednuje radove Škole narodnog zdravlja, a vrednuje i Miletićeve radove kao prve profesionalne uratke igranog filma u nas. Film za vrijeme NDH prestaje biti hobijem i zabavom te postaje sredstvom ratne propagande; preuzimajući kinematografiju i snimajući informativno-propagandne filmove, na paradoksalan način rađa se jedna nacionalna kinematografija koja će, zahvaljujući istim filmskim radnicima iz tog perioda, procvasti (doduše, ne bez muke) u poratnom periodu kad nastaju pionirska djela klasičnog narativnog filma (Slavica, Živjeće ovaj narod, Zastava). U klasičnom razdoblju hrvatskog filma 1950-ih Gilić ističe Branka Bauera kao najboljeg i najzrelijeg redatelja (prema njegovom sudu, možda i našeg najboljeg redatelja igranog filma), osvrćući se na njegovo žanrovsko stvaralaštvo.
  
  Prijelaz iz pedesetih u šezdesete obilježile su, prema mišljenju autora, zabavno-populistička i propagandno-politička funkcija, a ovu proturječnost stilova i hibridnost žanrova Gilić opravdano interpretira kao začetak modernističkog stila koji će se javiti šezdesetih godina. Pritom autor svrhovito razlikuje tzv. autorski od modernističkog filma (to je u osnovi poetsko-stilistička odlika), no šteta je što ovu kategorizaciju u ostatku knjige ne razrađuje u dovoljnoj mjeri. Osvrt na šezdesete zaključuje interpretacijom nastanka populističkog filma, navodeći kako populizam može biti i autorska orijentacija (najbolji redatelji tog perioda su, prema autorovu sudu, Mimica, Berković i Babaja). Prijelazne sedamdesete opisane su kao žanrovski, modernistički i autorski kaotično razdoblje i svojevrsna faza otrežnjenja nakon Hrvatskog proljeća, pri čemu se na stilskom planu modernizam integrira s dokumentarističkim postupkom, a na sadržajnom izostaju ideološki provokativne teme (što je npr. razlog nastanka brojnih dječjih filmova).
  
  Povratak žanrovsko orijentiranih filmova u sedamdesetima nastavit će se i osamdesetih u razdoblju koje Gilić naziva "dekadentnim desetljećem" Jugoslavije pri čemu se napose ističu Tadić (kao najvažniji žanrovski autor te epohe) i tzv. praška škola, odnosno "Grlićevo zlatno doba" kao spoj melodrame, drame i komedije. Rat i tranzicija donosi potpuno uništenje produkcijske i distribucijske mreže te niz očajnih ostvarenja, a oporavak se prema Giliću nazire tek od nultih godina (oko 2000. nadalje) kad se javljaju i elementi postmodernističke poetike (dakle, dvadesetak godina kasnije nego na Zapadu). Ratni film nije se nametnuo kao žanr, a intrigira šarolikost žanrova u hrvatskom filmu u posljednjih desetak godina. Promijenio se društveni kontekst filma, kao i politička paradigma, proizvodnja je nerazmjerno veća, a viši su i produkcijski standardi, te dolazi do ispreplitanja autorskih, modernističkih, klasičnih i žanrovskih tendencija, što Gilić, čini se s pravom, odbija imenovati zajedničkim nazivnikom "filmskog postmodernizma".
  
  Gotovo sve suvremene filmove autor vrednuje pozitivno, čemu razlog nije moguće zamjeranje suvremenicima nego uvrštavanje i analiziranje samo onih filmova koji se izdvajaju svojom kvalitetom i estetskom inovativnošću. Gilićev Uvod u povijest hrvatskog igranog filma nije revolucionarna knjiga koja bi iz temelja prevrednovala postojeće poetsko-stilske formacije i autorske opuse, ali je vrlo solidan i akribijski napisan priručnik od kojeg će koristi imati i širi krug čitatelja.
  
  © Tonči Valentić, FILMOVI.hr, 4. siječnja 2011.

Piše:

Tonči
Valentić