Od Babaje do Aboridžina

Hrvatski filmski ljetopis, gl. ur. Nikica Gilić, br. 63, god. 16, jesen 2010.

• Uz već standardne rubrike poput recenzija izabranih kino i dvd naslova u prethodnom razdoblju, prikaza novoizašlih knjiga iz oblasti filmologije te pregleda festivala i revija, Hrvatski filmski ljetopis 63 donosi dvije velike tematske cjeline – Lica svjetskoga filma i Ante Babaja (1927-2010), drugi dio, jer je navedeni temat bio podijeljen na dva dijela pa je u prethodnom broju časopisa objavljen njegov prvi dio. Cilj je, naime, uredništva, da se „pokrije veći dio autorova opusa i potakne što više budućih interpretacija“. Oba temata sadržavaju po četiri rada, a rubrika Studije donosi tek jedan tekst – Tamna strana Potemkinovih kulisa: sovjetski animirani film od animiranih agitki do animacije otopljavanja u filmovima Fjodora Hitruka Midhata Ajanovića, koji predstavlja oveću studiju posvećenu sovjetskom animiranom filmu. No, krenimo redom.
  
  Igor Grbić (Od klasične sanskrtske književnosti do Bollywooda: modernost i tradicionalnost erotike u indijskom komercijalnom filmu) piše opširan te iscrpan rad koji daje uvide u erotske aspekte kinematografije Bollywooda, ali donosi i mnogo širi društveno-kulturni kontekst. U svojoj biti riječ je o intermedijalnoj studiji jer razmatra odnos erotskoga u indijskom popularnom filmu te klasičnoj sanskrtskoj književnosti. Kako bi stvorio okvir za priču, autor prvo skicira karakteristike indijskoga komercijalnoga filma, a potom i poimanje erotskoga u klasičnoj sanskrtskoj književnosti. Zatim se izneseno kontekstualizira kroz razmatranje mijena kroz koje erotsko prolazi u indijskom društvu pa tako i književnosti i kinematografiji, da bi se autor osvrnuo i na značenje erotske fantazije i romanse u indijskom društvu. Rad je prvenstveno zanimljiv jer čitatelje upoznaje s manje poznatim aspektima bolivudske kinematografije te razmatranu problematiku smješta u određeni kulturni kontekst.
  
  Postkolonijalnim čitanjem australskoga filma Samson i Dalila (2009) Warwicka Thorntona bavi se Iva Polak (Aboridžinski Samson i Dalila), koja na pregledan način razmatra pravo na pričanje priče te nastoji objasniti status aboridžinskih redatelja i redateljica unutar suvremene australske kinematografije. Rad je svakako poticajan za daljnja i iscrpnija istraživanja aboridžinske filmske kulture i redatelja te njihova odnosa prema dominantnoj australskoj filmskoj matrici.
  
  Trilogija Koker Abbasa Kiarostamija Ljiljane Mikulčić rad je koji na esejistički i nepretenciozan način želi predočiti čitateljima karakteristike redateljskoga rukopisa iranskoga filmaša, s posebnim naglaskom na radu s glumcima te osobitim načinom korištenja kamere.
  
  Posljednjeg desetljeća turska kinematografija doživjela je snažan kreativni zamah predvođena nizom filmaša koji su se odlučili hrabro suočiti s problemima današnjega turskoga društva te društvenih, kulturnih i ekonomskih mijena u kojima se ono našlo. Stoga i ne čudi činjenica kako su turski filmaši sve više rado viđeni gosti na brojnim svjetskim filmskim A festivalima, međutim rad Ozgüra Yarena Global fears – local dressing: new Turskih horrors nastoji nas upoznati s žanrom s kojim se rijetko imamo prilike susresti u dotičnoj kinematografiji. Kako je horor na glasu kao vrlo konzervativan te često kulturološki retrogradan žanr koji mahom zastupa tradicionalan svjetonazor, zanimljivo je vidjeti na koji način se ostvaruje lokalna primjena navedenih postavki u konktekstu trenutačne društveno-političke klime u Turskoj. To je ono što i Yarenov tekst uspijeva na poprilično uspješan te informativan način što svakako predstavlja osvježenje u razmatranoj rubrici.
  
  Temat o Babaji pak donosi niz novih zapažanja i tumačenja autorovoga opusa te stoga predstavlja dobar i poticajan doprinos proučavanju povijesti hrvatskoga filma i samih filmskih redatelja. Ova se cjelina pretežno bavi Babajinim dokumentarnim filmovima, osim posljednjega rada Stilizirani filmski svijet: kratki igrani filmovi Ante Babaje Vladimira Šeputa, koji kako i sam naslov govori, razmatra redateljevih prvih šest kratkometražnih igranih filmove za koje autor teksta smatra da su važni za shvaćanje Babajinih kasnijih dugometražnih igranih filmova. Rad tako nudi informativan pregled kako tematskih, tako i stilskih te oblikotvornih karakteristika ovih filmova.
  
  Temat, pak, otvara rad Diane Nenadić (Pisanje sebe pogledom: Dobro jutro Ante Babaje) koji nepotrebno kreće od uvodnoga osobno intoniranoga segmenta prema pretežno esejističkom razmatranju Babajinoga dokumentarnoga filma Dobro jutro (2007), kojega nastoji kontekstualizirati u autorov opus te razmotriti vezu s njegovim ranijim naslovima.
  
  Elementima filmskoga esejizma u nizu Babajinih dokumenarnih filmova bavi se Ivana Keser Battista (Filmski esejizam Ante Babaje: tijelo kao proces suđenja), koja uspijeva ponuditi novi pogled na redateljev dokumentaristički opus. Na njezin tekst, kao i tekst Diane Nenadić, izravno se nadovezuje te ih zaokružuje rad Tijelo i emancipacija od tijela u dokumentarnim filmovima Ante Babaje Juraja Kukoča, koji razmatra metaforiku i simboliku tijela u različitim aspektima, izravno ga dovodeći u odnos s redateljevim svjetonazorom kao i svjetonazorom kojega zrcale njegovi dokumentarni filmovi.
  
  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 30. prosinca 2010.

Piše:

Dejan
Durić