Film otvara vrlo znakovit prizor. Saša (Sasha Kekez) se automobilom, sa svojom majkom Stankom (Željka Preksavec), ocem Vladom (Predrag Bjelac) te ujakom Perom (Ljubiša Gruičić), vraća s ljetnih praznika iz domovine im Crne Gore natrag u Köln, gdje Sašu čeka težak prijemni ispit na glazbenoj akademiji. Njegov markantni otac objašnjava rođaku Peri kako se tu nekada nalazila stroga granična kontrola između Austrije i Njemačke, a sada je sve to, nakon uvođenja šengenskoga režima, ujedinjena Europa koja se diči te uživa u svoj svojoj multikulturnoj sjedinjenosti. Istovremeno, zvučnu kulisu navedenoga prizora ironično sačinjava Mozartov Rondo alla Turca jer očito postoji razlika između kulture iz koje potječe Vlado te svjetonazora kojega nosi i kulture u kojoj je proveo zadnjih dvadesetak godina života. Razlike će se dodatno pojačati, jer film svoju fabularnu potku razvija oko samoga Saše i njegova izlaska iz ormara, jer on, kako ćemo uskoro vidjeti, muku muči s vlastitom seksualnom orijentacijom.
Već sam naslov filma sugerira kako je naglasak filma upravo na portretiranju lika koji je jak subjekt te predstavlja središnje mjesto narativnoga univerzuma Dennisa Todorovića, a preko njega će redatelj nastojati razviti svojevrsnu interkulturnu parabolu u kojoj se susreću dvije oprečne strane od kojih jedna kao da je zastala u nekome prošlome vremenu, a druga mahnitom brzinom korača naprijed.
Todorović je u Sashi izravno zašao na područje Fatiha Akina koji je u Glavom kroz zid (2004) i The Edge of Heaven (2007) nastojao ocrtati jedan sličan interkulturni sraz, samo umjesto gastarbajtera s područja bivše Jugoslavije kao u Sashi (majka je Hrvatica, otac je Crnogorac, a rođak je Bosanac što je već samo po sebi multikulturno i multietničko ozračje) radnja je locirana među turske doseljenike u Hamburgu. Sve ostalo unutar doseljenih grupa u dvaju filmaša ostaje isto. Roditelji nastavljaju mahom živjeti kao da su još uvijek u vlastitoj prapostojbini, zadržavajući načine ponašanja, komuniciranja, percipiranja svijeta koji ih okružuje, norme i vrijednosti te načine ophođenja i socijalizacije karakteristične za sredinu iz koje su potekli, ostavši time sasvim neprilagođeni na uvjete simboličkoga ophođenja u kulturi u koju su došli. Na taj način dolazi do zanimljivoga sraza jer dvije kulture, koje postoje jedna uz drugu, htjele one to ili ne, moraju se dodirivati i prožimati. Stoga film nastoji ocrtati na humorni način kako se pripadnici različitih kultura ponašaju, komuniciraju i percipiraju svijet oko sebe u sličnim ili istim okolnostima u multikulturnom Kölnu. Treba se uzeti u obzir i činjenica kako je Sashina najbolja prijateljica Kineskinja Jiao (Yvonne Yung Hee).
Amblematski je prizor u Todorićevu filmu obiteljsko okupljanje za stolom u vrijeme doručka i ručka, koje sugerira snažnu patrijarhalnu orijentaciju prema kojoj glavnu riječ u kući vodi izrazito maskulino nastrojeni otac. Vladi je više stalo da se njegova djeca bave sportom, djevojkama, pa katkada i upadnu u neku tučnjavu, nego da cijeli dan sjede za glasovirom i muziciraju. Majka pak, s razvijenim potrebama za lijepo i estetsko, nastoji kompenzirati vlastite neispunjene ambicije te zaglavljenost u učmalom braku kroz sinove koje gotovo da terorizira svojom ljubavlju, pažnjom te neprestanom potrebom za njihovim dokazivanjem. Kroz dijaloške partije autoritarnoga oca i sinova, koje se odvijaju za spomenutim stolom, film vješto ilustrira kako između dviju strana postoji nepremostivi jaz jer se djeca ponašaju kao pripadnici nove sredine, s usvojenim novim normama i vrijednostima koje Vlado nikada neće moći shvatiti niti prihvatiti, kolikogod se na početku hvalio rođaku Peri o životu u Europi. U razmatranom segmentu ogleda se i novina filma, koji usporedno razmatra kako generacijski tako i kulturni jaz, jer sama priča o spoznaji vlastite seksualnosti nije osobito inovativna a niti razrađena, te boluje od svih mogućih stereotipa iskorištenih u mnogim filmovima slične tematike, što se najviše ogleda u ljubavnoj priči koja se razvija oko Sashina predmeta žudnje, narcističkoga profesora klavira Gebharda Webera (Tim Bergmann).
Za razliku od promišljenoga Akina koji uspijeva razviti složene interkulturne odnose na relaciji Europa-Turska te suptilno naznačiti kako dijade i granice zapravo ne postoje te predstavljaju najobičnije konstrukte koje međuljudski odnosi, koji ne priznaju nikakve prepreke, nastoje prevladati, Todorović nudi sasvim light verziju, koja se u konačnici idejno pokazala poprilično nekonzistentnom. Osim odnosa dominantne i manjinske kulture, preko problematiziranja Sashine seksualne orijentacije, otvara se i pitanje odnosa većinske straight kulture te manjinske gay/lesbian kulture, koja se dodatno usložnjava zbog balkanskoga homofobnog oca. Vlado ne može zamisliti gori ishod od onoga da mu je voljeni sin gay. Autor nikada ne uspijeva produbiti razmatrana dva obrasca te pokazati njihovu moguću isprepletenost. Navedene je srazove redatelj nastojao predočiti tako da ih upakira u humorno ozračje, kojim je pokušao razvedriti sumornu egzistencijalnu svakodnevicu svojih protagonista. U skladu s navedenim je i njegov redateljski rukopis – nepretenciozan, gotovo staromodan, te jednostavan i linearno pregledan bez ikakvih sklonosti eksperimentiranju i sižejnom poigravanju, pa je u u Sashi naglasak stavljen na glumce i njihova vrlo dobra glumačka ostvarenja.
I sve bi bilo uredu, jer nije da film pati od nedostatka duha i šarma, da nas autor nije nažalost odlučio bjesomučno zasuti svim mogućim nacionalnim i etničkim stereotipima – u rasponu od lijenih Crnogoraca pa do Balkanaca koji ne razlikuju lavabo od bidea.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 15. prosinca 2010.
