Legenda kaže da je, iako zločini koje je počinila nemaju nikakve veze s nadnaravnim, mađarska grofica Elizabeta Bathory prva žena-vampirica (ujedno najmasovniji ženski ubojica svih vremena kojoj se pripisuje preko 600 okrutnih mučenja i umorstava mladih djevojaka u čijoj se krvi kupala kako bi, prema vlastitom poremećenom vjerovanju, zadržala mladolik izgled), ravna mitovima i hipotezama o Draculi ili krvoždernom ritualnom sotonisti modrobradom Gillesu de Raisu. Ipak, u pokušaju demistificiranja i razotkrivanja prave istine, umjesto aspirativne revizionističke apologije snažnoj neshvaćenoj renesansnoj ženi, Bathory postaje nezgrapna gotska bajka nikad jasno ne uspjevši razlučiti granicu između stvarnosti i mašte, činjenica i mita. Želeći prikazati kompleksnosti naslovnoga lika i udaljiti ga od pučkih folk-legendi, stječe se dojam da je Jakubisko ipak umjesto elegantne tragičko-romantičarske figure i gotske osvetnice u jednom radije dobio feminističku camp inačicu Vlada Tepeša.
Naime, polazeći od premise da su optužbe o zloglasnoj krvavoj dami ništa drugo doli namještaljka zlobnih i zavidnih protivnika željnih grofičine moći i imanja, koji su se sasvim fino uklopili u narodno praznovjerje 16. i 17. stoljeća kao i borbe za prevlast katolika i protestanata, a do danas preživjeli samo zbog nedostatka periodne dokumentacije, redatelj demonsku reputaciju svoje junakinje pripisuje nesretnom spletu okolnosti zbog kojih se legenda uspjela održati. Iako i takva teza ima svoju valjanost i nije nemoguća, upravo sam Jakubisko odmaže u njenoj kritičkoj recepciji. Naime, ogolivši radnju od legendi imanentnog imaginativnog (pri čemu i mnogi od ikoničnih motiva atribuiranih grofici nedostaju i nisu niti uključeni u djelo – od prijelomnog događaja njena djetinjstva kojem je prisustvovala – ušivanja živog čovjeka u konja, preko uvođenja u okultno od strane sluge Thorka do najzloglasnije sprave za mučenje znane kao Željezna djevica, koju je neštedimice koristila), ipak ne pribjegava postupku podastiranja činjenica, radije zalazeći u nove sfere zamišljajnog.
Najočitija je od njih ljubavna priča (anti)junakinjina s radikalnim baroknim kolerikom, slikarom Caravaggiom, gotovo jednako kontroverznim koliko i sama Bathory; neistinita, u kontekstu filma nepotrebna, zapravo digresivni usporavatelj radnje. Ovaj neobičan redateljev izbor – da smjesti dvije osobnosti koje se u stvarnosti nikad nisu srele u emotivni fokus priče, možda je stoga njegov subjektivan afinitet ka spajanju dvaju izraženih ličnosti razdoblja, ali i ništa više od toga. Ipak, caravaggiovski utjecaj osjeti se u vizualnom aspektu filma – postupku slikaru svojstvene chiaroscurovske teške atmosfere treperećih voštanica i zagasitih uporaba boje, sve okupano u baroknoj raskoši.
Fino koreografirane scene bitki, elegantni plesovi, pitoreskni bukolički krajolici i impozantni dvorci u fotografiji Jána Durisa i F.A. Brabeca naročito impresivni postaju pri uokvirivanju morbidnih, naglašeno gotskih motiva mrtvih tijela s ubodnim ranama nalik vampirovom ugrizu, kotrljajućih odsječenih glava ili zamrznutih beba, a zanimljivost se ne može poreći i naglašeno simboličkim šahovskim potezima između ljubavi (reprezent Caravaggio) i pohlepe za imanjem (grofičin glavni neprijatelj i promicatelj lažnih glasina o njoj grof Thurzo) igran hiperbolizirano velikim figurama.
Pomalo nervozna montaža, predugo trajanje filma koji je više halucinogeno arty negoli narativno faktičan, odnosno odluka da ga se snimi na engleskom namjesto češkom jeziku (što donosi mnoge bolne sinkronizacije), činjenice su koje odmažu uvjerljivosti u dokazivanju Bathoryne nevinosti kao što bi to želio redatelj, a film radije biva njegovim osobnim pomalo hermetičnim projektom koji rado pogledati mogu samo zainteresirani proučavatelji grofičina lika i djela, okultnog i nadnaravnog, pa je u tom smislu ponešto bolji, iako opet ne sjajan izbor film s istom temom Grofica Julie Delpy iz 2009, koji pokušava preispitati što je tu moćnu, visoko educiranu i naširoko poštovanu ženu uspjelo pretvoriti u takvo čudovište.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 18. listopada 2010.
