Godine 2001. američke vojne snage napadaju Afganistan, a 2003. slijedi invazija na Irak. U godinama koje slijede pogiba na stotine tisuće civila te više od pet tisuća američkih vojnika. Ipak, u (anti)ratnom filmu Orena Movermana ne politizira se eksplicitno oko rečene teme; redatelj/scenarist odlučuje se radije ne davati komentar o američkim dominacijskim tendencijama u nekolicini svjetskih država odnosno o nepotrebnom umiranju američkih vojnika daleko od doma. Bez kritičkog osvrta ili moraliziranja o istom, što ipak neizbježno lebdi u podlozi čitave priče, orijentira se na posljedičnu nit cjelokupnih inicijalnih zbivanja – intimnu bol i iznošenje tuge rodbine poginulih, psihološke cijene rata, međuljudske odnose pronositelja tragičnih poruka i njihovih primatelja, riječju dramatski aspekt i izričaj.
Kumulativni efekt ovih sadržajnih epizodnih vinjeta (davanja i primanja obavijesti o poginulima) podsjetnik je na neminovne posljedice rata, a Moverman ih prikazuje u stilu invazivna dokumentarističkog procesa, neuljepšane – snimljene u gotovo neprekinutim kadrovima s nestabilnom ručnom kamerom, jednostavnog apsorbirajućeg tijeka, gotovo u stilu kakva neorealističkog uratka. I iako nema akcijskih scena, stalno je prisutan intenzitet bitke kroz snažno verbalno (scenarij mu je jača strana; nominiran i za Oscara) odnosno i čitava premisa počiva na izgovorenoj komunikaciji urgentne informacije; riječju, iako izričito ne prikazuje scene bitki, motivi i tematika djela vrte se oko njih.
Najrezonantniji je pritom autentičan i kompleksan odnos dvojice partnera – glasnika tragičnih informacija, koji se u pokušaju izbjegavanja vlastitih autodestruktivnosti, okreću jedan drugom u svojevrsnom prijateljstvu koje pred bujicama emocijama ožalošćenih, proviruje ispod sirovih ili stamenih fasada dvojca (Woody Harrelson i Ben Foster). Taj segment filma zadire u zonu karakterne studije, no previše je toga over-the-top a da bi se moglo zanemariti – od hvaljene, za Oscara nominirane pomaknute Harrelsonove role (već pomalo tipizirana lika i to od strane glumca kod kojeg smo itekako navikli vidjeti iščašene likove), do suvišna ljubavnog podzapleta (doduše, s virtuoznom glumicom Samanthom Morton), koji i zaokružuje film.
Vrijedi ipak spomenuti epizode Stevea Buscemija i Jene Malone odnosno cjelokupan projekt kao odskočnu dasku za mladog (izrazito antipatičnog) Bena Fostera koji svoju naslovno glasničku rolu donosi u low-key prigušenom bijesu, i koji je također zavrijedio onu Harrelsonovu Oscar-nominaciju. Intenzivna niskobudžetna drama solidne režije sveukupno gledano precijenjen je naslov veterana izraelske vojske Orena Movermana, koji je prešutio moralnoetičke konotacije premise djela; jedva vizualnom pustoši svojih javnih trgova i ulica evocirajući tragove ekonomski posrnule, depresivne Amerike.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 6. listopada 2010.
