Skandinavski, europski, a vjerojatno i svjetski filmski fenomen, bazno književna posthumna uspješnica intrigantnog autora Stiega Larssona, trilogija Millennium prvotno je osmišljena kao televizijski projekt u obliku miniserije, no s vremenom je prerasla u kino senzaciju s milijunskim fanovskim auditorijem, kakvoj se nisu nadali niti sami začetnici projekta. Inteligentni romani genijalna pisca egzaktne su i minuciozno švedski ambijentirane crime stories svojevrsne postmodernističke, neonoirovske kvalitativnosti, srasle sa sjevernoeuropskom mračnom književničkom tradicijom Ibsena, Lagerkvista ili Strindberga, a filmske ekranizacije istih varijabilne kvalitete ali uvijek dovoljno zanimljive da zadrže gledateljevu pažnju.
Najbolja je pritom uvjerljivo prva – Muškarci koji mrze žene; pronositeljica angažirana Larssonova profeminizma i antimizoginije, i puna njegove prštave opservatorike kako se iste referiraju na naslijeđe navodno izumrlih ideologija Nacizma, zločina iz Drugog svjetskog rata, religioznog fundamentalizma. I u drugim dvama nastavcima - Djevojka koja se igrala vatrom i Kule u zraku bavi se hrabrim istraživačkim novinarstvom, hakerima koji ne pristaju na zamke sustava, desničarskim zavjerama i onima korumpiranih političara i javnih dužnosnika, kapitalističkim i hladnoratovskim malevolentnim antihumanizmom i serijskim ubojicama; poglavito pak bivajući manifestom protiv nasilja nad ženama.
Suspensno vođenje radnje, atmosfera frustrirajuće osame i vjerna adaptacija predloška u rukama Nielsa Ardena Opleva u Muškarcima koji mrze žene pritom je kvalitativno uspješnija od one, ponešto inertne, iz druga dva filma pod redateljskom palicom Danijela Alfredsona, no ova eddajanska saga u samom svome srcu zapravo ima ikonične karaktere; hardboiled-literaturom inspiriran lik novinara Mikaela Blomkvista te poglavito, već sada kultnu androginu i biseksualnu post-punk/dark-emo-goth junakinju traumatične prošlosti Lisbeth Salander.
Ona je djevojka s tetovažom zmaja, igra se s vatrom, dira u osinje gnijezdo, i upravo je ta metaforička junakinja našeg doba zaslužna što su knjige a posljedično i filmovi postali planetarna senzacija. Michael Nyqvist i Noomi Rapace utjelovljuju ih kao realne osobnosti a ne arhetipove dok redatelji i iz već viđenih elemenata djela spretno izbjegavaju iz njih učiniti konvencionalne whodunit, uvijek se pitajući zašto, vodeći brigu o psihologijama svojih protagonista.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 1. listopada 2010.
