Bezveremensko i suvremeno
Samac (A Single Man), red. Tom Ford, sklad. Abel Korzeniowski, Shigeru Umebayashi
-
Filmski skladatelj Abel Korzeniowski rođen je u Poljskoj, a prije nekoliko godina preselio je u Sjedinjene Države, pa su ga tek ondje, unatoč filmografiji ostvarenoj u rodnoj zemlji, počeli pratiti filmski autoriteti. Vrlo slično, Shigeru Umebayashi, vodeći skladatelj japanskog novog vala, iza sebe ima već četrdesetak filmskih partitura (neki ga nazivaju i veteranom) ali su širokoj javnosti poznate samo one koje su doprle do američke i europske publike (primjerice Kuća letećih bodeža). Dvojicu skladatelja također povezuje i jedan film: Korzeniowski i Umebayashi zajedno uglazbili su film Samac, prvijenac modnog dizajnera Toma Forda, pri čemu je Korzeniowski potpisan kao glavni skladatelj a Umebayashi kao skladatelj dodatne glazbe.
Gledajući film teško je prosuditi tko je što skladao, jer su skladatelji, ionako obojica skloni atmosferično-ambijentalnim glazbenim izrazima, prilagodili stilove. Ipak, Korzeniowski je napisao većinu partiture. Skladajući, koristio se specifično ekspresivnim glazbenim jezikom, prepunim čežnje ali i digniteta i intelektualizma (jer je glavni lik, George, sveučilišni profesor) te uskovitlane statike (što sasvim odgovara Georgeu koji jednostavno ne nalazi smisao u životu bez partnera). Korzeniowski piše zapravo vrlo jednostavno, ali mu je glazba naglašeno emocionalna. Varijacije koje sklada permutacije su temeljne glazbene misli, no one se javljaju tek nakon pokazanih zbivanja, pa je dojam da ne napadaju filmsku sliku nego beskrajnom suptilnošću govore o Georgeovom unutarnjem životu.
Kako bi postigao maksimalnu subjektivnost glazbe (koju je u priči veličanstvenom glumom unaprijed uspostavio Collin Firth), Korzeniowski koristi uglavnom gudače. Time je njegov glas postao komorno intiman, dok je istodobno ostao nositeljem jednobojnosti ispaćenog života (naime, korištenjem jedne skupine instrumenata glazba postaje jednobojna, koloristički unificirana). Ponešto kolorističke živosti unosi upletanje glasovira i flaute, ali gudači ipak zadržavaju glavnu riječ. Naime, kada skladatelj želi istaknuti specifično stanje duha, koristi se solističkim instrumentima koji također pripadaju skupini gudača – violinom ili violončelom.
Umebayashi se, pak, nadovezao na takav način razmišljanja te je i sam u prvi plan stavio gudače. Napisao je valcer koji se sluša kao još jedna varijacija temeljnog materijala, a u kojemu se tek izdaleka osjeća drugačije baratanje metrom i ritmom. To je valcer koji prati Georgeova sjećanja na život s Jimom, sjećanja na životnu rutinu koja se mogla nastaviti u nedogled, ali je bila grubo prekinuta užasnim ishodom prometne nesreće.
Oba su skladatelja, dakle, težinu stavili na unutarnje i subjektivno, a pomalo su zaboravili na objektivno. Naime, Korzeniowski je, uz pomoć Umebayashija, glazbom potpuno skrenuo pozornost s mjesta i vremena zbivanja (oni su tek dotaknuti pjesmama poput Stormy Weather i Blue Moon, dok je arija iz opere La Vally Alfreda Catalanija također odvela u bezvremenom smjeru) te je naglasak na očaju i borbi sa samim sobom – elementima priče koji se mogu povezati s bilo kojim mjestom i bilo kojim vremenom (zbog čega je film u cijelosti duboko vezan sa suvremenošću).
Glazba također pomalo nalikuje na partiture Philipa Glassa (ili je, možda, asocijacija namjerna?). No svejedno daje filmu specifičan ton stvarajući atmosferu (doduše, ne jedinstvenu, jer se slično može čuti i u drugim filmovima) koja homoseksualnu vezu iz šezdesetih godina 20. stoljeća (kada su protagonisti doista morali biti nevidljivi kako bi opstali) čini prihvatljivom, a bol zbog gubitka toliko snažnim da bi se s njime morali poistovjetiti čak i okorjeli protivnici gay zajednice.
© Irena Paulus, FILMOVI.hr, 16. rujna 2010.
Read the English version of the text
Piše:

Paulus