Značaj redateljskog opusa Ante Babaje

Hrvatski filmski ljetopis, gl. ur. Nikica Gilić, br. 62, god. 16, ljeto 2010.

• U uvodniku tematskoga bloka o Anti Babaji, Nikica Gilić navodi kako je blok zbog svoje obimnosti podijeljen na dva dijela pa 62. broj Hrvatskoga filmskoga ljetopisa donosi njegov prvi dio. Cilj je, naime, uredništva, da se „pokrije veći dio autorova opusa i potakne što više budućih interpretacija“. Iščitavanje prvoga dijela tematskoga bloka ipak ostavlja dojam da nije bilo nužno objaviti sve tekstove, posebice one osobno intonirane i tek rubno vezane uz temat. Tim više što se na taj način temat čini poprilično razbarušenim, jer uz znanstvene tekstove, postoje i oni stručni, ali i oni svedeni na razinu osobnih reminiscencija.
  
  Tematski blok otvara tekst Prije i poslije „Dobrog jutra“ Tomislava Jageca, koji je kao producent surađivao s Babajom na njegovu posljednjem filmu, dokumentarcu Dobro jutro. Posrijedi je jedan od osobno intoniranih tekstova, koji prati autorova prisjećanja na suradnju s hrvatskim redateljem na njegovom zadnjem projektu te događajima koji su se odvijali prije i nakon završetka rada na filmu. Zanimljivost je teksta činjenica da osvjetljava manje poznate detalje iz Babajinih posljednjih nekoliko godina života i napose stvaralaštva. Petar Krelja („Breza“ – film za sva vremena) se pak bavi narativnom strukturom redateljeva napoznatijeg filma, na koju nadovezuje razmatranja o troje glavnih likova koje sagledava u rasponu od doslovne do simboličke razine. U nastavku se dotakao i fotografije Tomislava Pintara, koja svakako pridonosi razvijanju (su)odnosa između realističke i simboličke razine filma.
  
  Život je žilav – Janica je živa?! Romane Rožić osobna je reminiscencija koja uvelike odudara od ostatka temata. Slaven Zečević (Namjenska rekonstrukcija Rijeke) bavi se ranijim dokumentarnim filmom redatelja Jedan dan u Rijeci koji je nastao u namjenske svrhe. Nakon (pre)dugačkoga i općenitoga uvoda autor nastoji ocrtati društveno-ideološke smjernice koje su utjecale na koncepciju filma, ali i poetološke karakteristike te značajke Babajine redateljske poetike da bi sve to u konačnici povezao s njegovih kasnijih dokumentarnim i igranofilmskim stvaralaštvom. Drugim riječima, Zečević pokušava u redateljevu ranijem djelu pronaći neke od motivskih, stilskih i poetoloških preokupacija koje će biti zamjetne u njegovim zrelim umjetničkim ostvarenjima.
  
  Izgubljeni zavičaj (1980), snimljen prema istoimenom romanu Slobodana Novaka, također zauzima bitno mjesto u Babajinoj filmografiji, a Tomislav Čegir (Struktura „Izgubljenog zavičaja“) nudi dobru i razrađenu analizu strukture toga filma, podijeljenu na tri razine na kojima se film odvija: razina suvremenosti, prijeratna vremenska razina i poslijeratna filmska razina. Osobitu pažnju posvećuje prostornoj dimenziji filma koja uvelike korespondira s točkom gledišta samih protagonista, ali i gledateljevom percepcijom. Simbolika zvuka u igranim filmovima Ante Babaje Irene Paulus značajan je doprinos dosad manje istraživanom aspektu redateljevih filmova. Na kraju temat donosi i filmografiju Ante Babaje.
  
  Lica američkoga filma drugi su veliki tematski blok kojega donosi novi broj Ljetopisa, a odnosi se na razmatranja utemeljena na različitim metodološkim postupcima u rasponu od kulturoloških, preko filmskopovijesnih do psihoanalitičkih. Cilj im je osvjetljavanje različitih aspekata američke kinematografije te nastojanje da se ponude nova i inovativna čitanja određenih filmskih naslova ili trendova.
  
  Tako se Iva Žurić (Čudovišta u nama i izvanzemaljci iznad nas: Reprezentacija znanosti i uloga znanstvenika u američkim znanstvenofantastičnim filmovima 1950-ih), kako i sam naslov njezina rada govori, bavi zlatnim dobom američkoga znanstvenofantastičnoga filma, s osobitim naglaskom na prikazivanje znanosti i likova znanstvenika te samom predodžbom znanstvenoga napretka u tim djelima. Međutim, analiza ideološkoga sloja razmatranih filmova, u rasponu od antiratnih potki do politički isproducirane paranoje od komunizma, opća su mjesta analiziranoga trenda pa u tom smislu rad ne donosi osobito mnogo novih zaključaka, nego više djeluje kao svojevrstan pregled dosad već naveliko razmatranih premisa.
  
  Američko filmsko podzemlje i eksperimentalni film filmskopovijesni je rad Dejana D. Markovića koji se na sustavan i pregledan, vrlo informativan način i u kratkim crtama (koliko opseg jednoga rada uostalom i dopušta) bavi pregledom razvoja američkoga eksperimentalnog i avangardnoga filma tijekom dvadesetoga stoljeća. Juraj Bubalo („Apokalipsa danas“ u kontekstu američke popularne kulture i kontrakulture) i Željka Matijašević (Rascjep između kontrakulturne bezobjektne žudnje i kulturne objektne želje: „Put oslobođenja“) pišu tekstove koji razmatrane filmske naslove nastoje dovesti u vezu s kontrakulturnim pokretima i tendencijama u Sjedinjenim Državama nakon Drugoga svjetskog rata. U prvom slučaju autor sagledava različite kulturne kodove i reference sadržane u Coppolinu klasiku Apokalipsa danas, u rasponu od društvenoga konteksta u kojem je film nastao pa preko glazbenih, književnih i filozofskih referenci kako bi iščitao same kontrakulturne poglede koji su zastupljeni u filmu. U drugom slučaju, autorica psihoanalitičkim instrumentarijem suvereno nastoji interpretirati manje uspješan film Put oslobođenja Sama Mandesa, a navedena dva rada predstavljaju možda i ponajbolje radove zastupljene u 62. broju Ljetopisa.
  
  Rubrika Iz povijesti hrvatskoga filma donosi dva rada, nastala na temelju arhivskih istraživanja: Iz života dalmatinskih ribara: igrani film „Princeza koralja“ (1937) Dejana Kosanovića i „Agram die Hauptstadt Kroatiens“ Oktavijana Miletića Danijela Rafaelića. Prvi razmatra prvu, danas manje poznatu, filmsku koprodukciju između Jugoslavije i Njemačke, a drugi se bavi Miletićevim filmom koji se smatrao izgubljenim dok nije pronađen u filmskom arhivu u Berlinu te njegovim postavljanjem u kontekst redateljeve filmografije.
  
  Od ostalih tekstova treba spomenuti Ovo malo duše Marijana Krivaka, napisan u povodu prikazivanja četiriju filmova Majida Majidija u sklopu Ciklusa iranskoga filma III, a Ljetopis donosi i razgovor s Vinkom Brešanom (Emociju treba dotjerati do kraja), kojega je vodila Sanja Kovačević u kontekstu ciklusa Razgovori s hrvatskim filmskim scenaristima.
  
  Dejan Durić, FILMOVI.hr, 6. rujna 2010.

Piše:

Dejan
Durić