Bez kvalitativnih oscilacija
57. Festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 17-24. srpnja 2010: Neke druge priče, red. Ivona Juka, Ana Maria Rossi, Ines Tanović, Marija Džidževa, Hanna Slak
-
Omnibus Neke druge priče (114 min, Hrvatska / Srbija / BiH / Makedonija / Slovenija/ Irska, 2010) sastavljen od pet 18-minutnih epizoda pet redateljica (od kojih četiri potpisuju i scenarije) iz pet država bivše SFRJ, nastao je po ideji i pod debitantskim producentskim vodstvom srpskog novinara i filmskog kritičara Nenada Dukića, a sadržajna nit poveznica mu je motiv trudnoće.
Ostvaren bez ometajućih kvalitativnih oscilacija, omnibus osobito blista u tri točke, a to su Hrvatska priča Ivone Juke, Slovenska priča Hanne Slak i gluma Nine Violić u Bosanskohercegovačkoj priči Ines Tanović.
Jukina intenzivno dinamična, ekspresivno strasna psihološka napetica, slojevito ostvarenje modernističkog okusa i izrazito vješto ostvarenog ugođaja nemira koji vlada među supružnicima (Nera Stipičević i Goran Bogdan) – i punicom (odlična Mirela Brekalo) – iz zagrebačkoga visokoga društva koji, kaže on, „imaju sve“, ali su suočeni s velikom životnom odlukom vezanom uz njezinu trudnoću. Uz pune kadrove, bez gubljenja vremena, spretnim izmjenama pokretnog i mirnoga te sretno uravnoteženim odnosom realističnosti (ponajprije psihološke) i primjerene izražajne prenaglašenosti, epizoda upečatljivo govori o prepoznatljivom problemu koji (barem u mislima) mori svakog budućeg roditelja. Taktički dobro smještena na početak filma, Hrvatska priča stvara ozračje povišene napetosti i postavlja visok standard očekivanja za cjelinu.Posljednja, Slovenska priča pak, jednako je dobar izbor za završnicu. Nježno ironična, smirena futuristička komedija, dobrim dijelom izvedena u duhu nijemog filma, kreće iz samostana redovnica (koje neodoljivo asociraju na Buñuela i Fellinija) među kojima je jedna, zavjetovana na šutnju (Lucija Šerbedžija), zatrudnjela iako tehnički nije zgriješila. Precizno odmjerena i ugođena, kratkofilmski stilizirana epizoda koja diskretno ali ne i bezazleno bocka i kapitalizam i religiju, tiho gradi osebujan svijet odmaknut od realnosti te u sjećanje priziva djela majstora nijeme komedije i njihovih slijednika poput Tatija, Kaurismakija, para Caro-Jeunet (ili samog Jeuneta), trija Abel-Gordon-Romy...
Uglavnom fino nijansirana Bosanskohercegovačka priča donosi prvorazrednu izvedbu Nine Violić u ulozi samosvjesne nizozemske državne službenice koja za mandata u Sarajevu ostvaruje ljubavnu vezu s lokalnim mladićem (Feđa Štukan). Opis kraja njihova odnosa može se protumačiti i kao nenametljiva metafora o odnosu Europe prema Bosni i Hercegovini, odnosno moćnih sila prema manje moćnima. Poduprta srpskim filmskim humorom, Srpska priča pomalo je usiljena, manje-više dijaloška zgoda smještena u beogradsku bolničku sobu za intenzivnu njegu u kojoj su se u novogodišnjoj noći našli trudna samoubojica (Nataša Ninković) i mladić (Sergej Trifunović) stradao od zalutalih(?) metaka, koja previše robuje školski zaokruženom i konstruiranom scenariju. Makedonska priča o trudnoj narkomanki (Iva Zendelska) odveć uočljivo i razmjerno nezgrapno želi ukazati na korumpiranost društva, odnosno povezanost vlasti i kriminala, a neprihvatljivom se neuvjerljivošću odnosi prema stanju žene neposredno nakon porođaja.
U svemu, riječ je o iznadprosječno zadovoljavajuće ujednačenom omnibusu čiji se autori na zanimljive načine dotiču ili hvataju u koštac s relevantnim temama i motivima.
© Janko Heidl, FILMOVI.hr, 19. srpnja 2010.
Piše:

Heidl