Bez kvalitativnih oscilacija

57. Festival igranog filma u Puli, Nacionalni program, Pula, 17-24. srpnja 2010: Neke druge priče, red. Ivona Juka, Ana Maria Rossi, Ines Tanović, Marija Džidževa, Hanna Slak

  • Neke druge priče, Hrvatska priča, red. Ivona JukaOmnibus Neke druge priče (114 min, Hrvatska / Srbija / BiH / Makedonija / Slovenija/  Irska, 2010) sastavljen od pet 18-minutnih epizoda pet redateljica (od kojih četiri potpisuju i scenarije) iz pet država bivše SFRJ, nastao je po ideji i pod debitantskim producentskim vodstvom srpskog novinara i filmskog kritičara Nenada Dukića, a sadržajna nit poveznica mu je motiv trudnoće.

    Ostvaren bez ometajućih kvalitativnih oscilacija, omnibus osobito blista u tri točke, a to su Hrvatska priča Ivone Juke, Slovenska priča Hanne Slak i gluma Nine Violić u Bosanskohercegovačkoj priči Ines Tanović.

    Jukina intenzivno dinamična, ekspresivno strasna psihološka napetica, slojevito ostvarenje modernističkog okusa i izrazito vješto ostvarenog ugođaja nemira koji vlada među supružnicima (Nera Stipičević i Goran Bogdan) – i punicom (odlična Mirela Brekalo) – iz zagrebačkoga visokoga društva koji, kaže on, „imaju sve“, ali su suočeni s velikom životnom odlukom vezanom uz njezinu trudnoću. Uz pune kadrove, bez gubljenja vremena, spretnim izmjenama pokretnog i mirnoga te sretno uravnoteženim odnosom realističnosti (ponajprije psihološke) i primjerene izražajne prenaglašenosti, epizoda upečatljivo govori o prepoznatljivom problemu koji (barem u mislima) mori svakog budućeg roditelja. Taktički dobro smještena na početak filma, Hrvatska priča stvara ozračje povišene napetosti i postavlja visok standard očekivanja za cjelinu.

    Neke druge priče, Slovenska priča, red. Hanna SlakPosljednja, Slovenska priča pak, jednako je dobar izbor za završnicu. Nježno ironična, smirena futuristička komedija, dobrim dijelom izvedena u duhu nijemog filma, kreće iz samostana redovnica (koje neodoljivo asociraju na Buñuela i Fellinija) među kojima je jedna, zavjetovana na šutnju (Lucija Šerbedžija), zatrudnjela iako tehnički nije zgriješila. Precizno odmjerena i ugođena, kratkofilmski stilizirana epizoda koja diskretno ali ne i bezazleno bocka i kapitalizam i religiju, tiho gradi osebujan svijet odmaknut od realnosti te u sjećanje priziva djela majstora nijeme komedije i njihovih slijednika poput Tatija, Kaurismakija, para Caro-Jeunet (ili samog Jeuneta), trija Abel-Gordon-Romy...

    Neke druge priče, Bosanskohercegovačka priča, red. Ines TanovićUglavnom fino nijansirana Bosanskohercegovačka priča donosi prvorazrednu izvedbu Nine Violić u ulozi samosvjesne nizozemske državne službenice koja za mandata u Sarajevu ostvaruje ljubavnu vezu s lokalnim mladićem (Feđa Štukan). Opis kraja njihova odnosa može se protumačiti i kao nenametljiva metafora o odnosu Europe prema Bosni i Hercegovini, odnosno moćnih sila prema manje moćnima. Poduprta srpskim filmskim humorom, Srpska priča pomalo je usiljena, manje-više dijaloška zgoda smještena u beogradsku bolničku sobu za intenzivnu njegu u kojoj su se u novogodišnjoj noći našli trudna samoubojica (Nataša Ninković) i mladić (Sergej Trifunović) stradao od zalutalih(?) metaka, koja previše robuje školski zaokruženom i konstruiranom scenariju. Makedonska priča o trudnoj narkomanki (Iva Zendelska) odveć uočljivo i razmjerno nezgrapno želi ukazati na korumpiranost društva, odnosno povezanost vlasti i kriminala, a neprihvatljivom se neuvjerljivošću odnosi prema stanju žene neposredno nakon porođaja.

    U svemu, riječ je o iznadprosječno zadovoljavajuće ujednačenom omnibusu čiji se autori na zanimljive načine dotiču ili hvataju u koštac s relevantnim temama i motivima.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 19. srpnja 2010.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji